Čas majoneze

Protokol najvećeg izumiranja vijesti otkad su nestali dinosaurusi: Štrajk u Francuskoj. NASA na Mjesecu. FIFA u blatu. Njemački predsjednik maskiran u muslimana. Osmijeh brk, kapica. Gotova je naslovna strana. Karikatura koga? Komentar Lady Gage: „Pardon, ja se svakog dana molim bogu, slušam Beethovena, moja vanredna vagina uvrijeđena je takvom vrstom pitanja“. U Švedskoj snajper skida crnce. Ulicama New Yorka šeta dijamantni grudnjak vrijedan dva miliona dolara. Ko sam ja, ko smo mi? Mogu li se snovi manipulirati? Da li je Njemačka ujedinjena? Hoće li Bosna i Hercegovina negdje otputovati bez vize? Stvarnost diše plućima Mobija Dika. Novosti žderu planktone i ljude. Jedu ostatke američke nafte. Gutaju čečenske mikroalge. Istina roni na dah. Gdje si, ribo nezasita? Pojavi se. Osveta će biti naša.

Bez tuđe krvi ne bi bilo majoneze

Postavlja se suštinsko pitanje. Ko je odgovoran za glad na svijetu? Propast morala, društvenu nepravdu, politički poguziluk? Haos, džumbus, cirkus. Mućku, mulj i majonezu? Ruku na srce, ako išta, barem to možemo pouzdano razlučiti. Miris kvarnog jajeta nas vodi do krasnog otoka Menorca, Sredozemno more, Baleari, godina 1756. Istoričari izvještavaju da je slavni francuski maršal, Duc de Richelieu, nakon bitke protiv Engleza, u luci Mahón, inspiriran pobjedom, skupa s ličnim kuharom, umutio prvu majonezu na svijetu. Hladni umak na bazi žumanca i ulja dobija ime Mahónnaise, sos koji tokom osvajačkog pohoda američkim kontinentom postaje Mayonnaise. Obična ratna priča. Bez tuđe krvi ne bi bilo majoneze. Osvrt na njenu istoriju kruniše podatak da ljudi diljem planete ovaj simpatični proizvod konzumiraju znatno više od kečapa. Dobro došli u klub.

Samo nek se sos vrti

Vratimo se problemu. U reportaži njemačkog časopisa „Manager Magazin“ posvećenoj ovdašnjoj novčanoj aristokratiji, dakle iznimno bogatim Nijemcima, čitamo priču o familiji Albrecht (33 milijarde eura), najimućnijoj poduzetničkoj lozi, vlasnicima lanca jeftinih supermarketa ALDI. Iz porodične biografije proizilazi da je lova prvenstveno u količini majoneze, ne u njenom kvalitetu. Bitno je da se sos proda. Da se kupi. Samo nek se vrti. Upravo šokantno: Prema podacima kelnskog novinara Valentina Thurna, više od polovine svih ponuđenih namirnica, pa i majoneze, završava u smeću. Tržište je ne samo zasićeno. Roba se manipulira na jednostavan način. Skraćivanjem roka upotrebe. Forsiranjem konzuma. Što minimalniji vremenski period proizvođač uštembilji, to prodavač više obrne. Jeftina finta multiplicira proizvodnju svježe robe.

Opasna majoneza na autoputu

Baš iz tog razloga pikantne količine majoneze ubrzano kruže zemaljskom kuglom. Predstavljaju globalnu opasnost. Tempo je fatalno visok. Svako malo dolazi do nesreća u saobraćaju. Tako i nedavno, na autoputu u Japanu, u slučaju masovne karambolaže prouzrokovane kamionom natovarenim azijskom majonezom (Hyogo). Neoprezni šofer na cesti, pri punoj brzini, zagubio više kontejnera. Tegle i tegle žutog umaka cvrknuše asfaltom. Vozači iza šlepera nisu bili u stanju zaobići klizavu prepreku. „Majoneza na autoputu mnogo je opasnija od snijega“, potvrđuje policajac Masaaki Miyazaki. U sudaru sudjelovalo osam vozila, među njima jedan motocikl. Kamiondžija nestao bez traga. Da li je on je kriv za glad na svijetu?

Autor: Amir Kamber

Odgovorna urednica: Marina Martinović