Šetnja na kraj Srbije - sjećanje na ljeto

Ko ne bi pošao pješke seoskim putem na kraj Srbije, ako ga već put i posao dovedu u Mokrin. Rumunija je tamo iza onih stabala, odzvanjaju u ušima gosta rečenice kojima je dočekan u Kući na Ravnom bregu. U ratu je tu cvetao šverc gorivom: jedan seljak s traktorom u svojoj njivi, drugi s traktorom u svojoj, rastegne se crevo preko granice, i viva sankcije...

I evo sad Titovog pionira gdje ulicom svetog Save kreće na istok.

Podne je, nebo bez oblačka, suša polomila vratove suncokretima, vještice u kukuruzima propuhuju dizne na metlama, vijaju se u vrtlozima jata listova kao sparušene zmijske košuljice.

Nije dobro kad život počne ličiti na Hičkokov film, šapuće pioniru divljeg istoka oprez na uho i vuče ga da batali ćorav posao. Ima u selu internet, ima na internetu google-map, ima na mapi Kikinda i Mokrin, i ucrtana granica... Koji te đavo tjera po zvizdanu, pripeci i ćelopeku da ulicom svetog Save ideš na kraj Srbije.

Radoznalost i dokonost (gubitna kombinacija!), sliježe pionir ramenima i poteže posljednji gutljaj soka iz plastične boce. Odnekud mu padne na pamet Darvinova nagrada, onaj smiješni sajt o ljudima koje je glupost odvela u smrt ili u neku sličnu samo manje konačnu nesreću.

Ali nisu li i Kolumbu govorili da mu glupost puše u jedra? Gdje bi bilo čovječanstvo danas da nije bilo hrabrih (i ludih) pojedinaca koji su pomjerali granice znanja?

Granica Srbije i granica znanja

Međutim, u kakvoj su vezi granica Srbije i granica znanja? Neko će reći da je pitanje glupo, ali ne treba žuriti sa zaključcima. Šta se dešavalo, naprimjer, u Sarajevu od 92. do 95? Ko je desetinama hiljada granata zasipao grad, tretirajući kao vojne ciljeve civilna naselja, bolnice, mostove, džamije? 

NATO, šušti odgovor iz kukuruza, šššš šamo to nije bilo šššššarajevo, nego su to bili Beograd i Novi šššššad.

Ko je izveo iz voza u Štrpcima dvadeset putnika i streljao ih?

Šššššš, nije to bilo u Ššššššštrpcima, nego u Vladičinom hanu, i nisu putnici šššššštreljani nego je pogođen voz.

Ko je protjerao ljude iz Prijedora...

Šššššššokci, samo što to nije bilo u Prijedoru, nego u Kninu...

Tako stoji stvar sa državnim granicama i znanjem. I zato je svaki korak preko granice veliki korak za znanje ali mali za državu. Jer, evo hoda već pola sata, a ništa se ne dešava. Niko ga ne zaustavlja. Nigdje oznake, upozorenja, bodljikave žice... Nema stražarnica, ni rampi, ne strše osmatračnice, niodakle da izjuruje džip, ne čuju se koraci patrole. Samo umorni cvrčci i nepregledna ravnica, podivljali bagrenjaci, ispijeni vinogradi, spečena strnjišta, prašnjave oranice... A već su odavno ona stabla na granici ostala iza njega...

Krivudava granica

Mada, možda baš tu, kud je on krenuo, granica krivuda? Ili je ona dobrodošlica začinjena pričom o švercu i sankcijama prenijela dezinformacije? Ili Srbija nema kraja? Ili nikome više ta granica nije bitna pa se zato i ne vidi; jer Srbi neće u Rumuniju - tamo se lošije živi, Rumuni neće u Srbiju - nije u Evropskoj uniji, a šverc je bez sankcija kao pasulj bez kobasice.

Ili možda put ide uporedo s granicom, po rubu ili ivici, takorekuć? Pa sve dok se drži ceste putnik nenamjernik ne dovodi u pitanje integritet dve susedne i prijateljske zemlje. Na kojoj strani sve tanjeg svetosavskog asfalta bi u tom slučaju bila Rumunija? Kako prepoznati sveto tlo koje su dedovi u borbi protiv dušmana voljno slagali lepeći krvlju srca rođenog mišice svojih kosti slomljene da unucima spreme busije oklen će nekad smelo preziruć dušmana čekat čete grabljive?

Gdje je taj kamen zemlje Srbije dokle ćeš nogom možda poganom... ovdje u sparušenoj ravnici? Je li vidljiv iznutra podjednako kao izvana?

Ili možda te Rumunije i tih Rumuna, i te Mađarske i tih Mađara, i te Bosne i tih Turaka, i te Hrvatske i tih Hrvata, i tog kamenja i tih granica ima samo na školskim kartama, na televiziji, u novinama...

A ovako, na raskršću prašnjavih puteva, imaju samo usamljen čovjek i ispucala zemlja.

I možda lončić vode u prijateljskoj ruci...

Autor: Nenad Veličković

Odg. ur. Belma Fazlagić-Šestić