Šta donosi novo Iranu Ahmadinejad?

Iranski konzervativci su prije predsjedničkih izbora stalno naglašavali da bi visoki odziv birača bio dokaz da su izbori protekli demokratski, a svijetu bi se pokazalo koliko je malo Iranaca spremno dovesti u pitanje sistem Islamske Republike. Sada će se morati ispraviti, jer je u drugom izbornom krugu odziv bio manji nego u prvom. Ali je velika većina izabrala upravo konzervativnog kandidata , gradonačelnika Teherana, Mahmooda Ahmadinejada.

Konzervativne pristalice „ Najvišeg vodje“, Ali Ajatolaha Chamnei-a, ne moraju se mučiti oko velikih tumačenja. Izborna pobjeda 49- godišnjeg štićenika „ Vodje“ može se objasniti kao konzekventan nastavak islamske revolucije, u kojem će se jače pomagati siromašni, a bogatima bi trebale biti ukinute privilegije.

Pri velikoj nezaposlenosti koja se procjenjuje na 40 procenata, broj siromašnih je itekako veći od broja multimilionera u sjevernom dijelu Teherana. Izgradja socijalnih stanova i jeftini krediti sada bi trebali pomoći siromašnima. Drugo se ništa ne može primijeniti. Ukoliko se to jasno ne stavi u prvi plan , nego se ponovo uvode striktan islamski režim sa izrazito nacionalističkom linijom, mogli bi biti ugroženi slobodni segmenti društva. Ležerniji propisi oblačenja za žene i nešto više orijentacije prema zapadnom načinu života, samo su dva primjera.

Politički medjutim, moglo bi doći do značajnijih promjena. Tako je Ahmadinejad već najavio da ne želi dozvoliti nikakav diktat oko atomskog programa. To je doduše važilo i za odlazećeg predsjednika Chatamija i poraženog Rafsanjanija. Ali, obojica su bili premni na diplomatiju, dok će Ahmadinejad sigurno slijediti mnogo tvrdju liniju, koja će Iran ponovo voditi u medjunarodnu izolaciju. Ona će štetiti neophodnim privrednim projektima, otvaranju radnih mjesta i podizanju životnog standarda. Iran se takodjer ne može isključiti iz globalnog uvezivanja. Državni prihodi će rasti zbog visokih cijena nafte, ali to suštinski ništa ne mijenja. Nafta će se prodavati, nju će kupovati Evropa ili Kina, koji pak žele svoje proizvode prodavati ili investirati u Iran. To će mnogo teže ići ukoliko se tamo ponovo uspostavi ekstremno islamistički režim nepijateljski raspoloćen prema svemu stranome.

Da li odgovornost za to leži na samim Irancima? Samo do odredjenog stepena. Njihov ne tako veliki odziv izborima s jedne strane je uvjetovan razočarenjem zbog neuspjelih reformi Mohameda Chatamija, a s druge strane ,Zapad ih je svesrdno pozivao na bojkot izbora.

Značajna sjetska koalicija, počevši od Bijele kuće do evropskih ljevičarskih krugova, od pristalica šaha do lijevo-islamističkih mudžahedina stalno im je propovijedala da to nisu nikakvi izbori, nego samo odluka izmedju kuge i kolere, izmedju lošeg i lošijeg.

Oni koji su pustili u opticaj takve poruke, mogu udobno sjediti u Vašingtonu, Parizu, Londonu ili Berlinu. Posljedice neće snositi oni, nego ljudi u Iranu.