Život na selu – Dobar izbor ili neizvjesna avantura?

Za Petka i njegove komšije i prijatelje, u selu Javorani, dvadesetak kilometara južno od Banjaluke, najjepšti život se živi - na selu. Petko ne krije poteškoće koje imaju, od nedovoljno razvijene infrastrukture pa do nedostatka mnogih pogodnosti koje donosi život u gradu. Ali između skupoće, stresa i buke gradskog života s jedne, i mira i čiste prirode s druge strane, Petko će uvijek, kaže, izabrati selo.

„Ljudi koji rade u gradu, vraćaju se nazad na selo. Pretežno imaju svi kuće u gradu ali dolaze na selo. Ja imam brata u Švajcarskoj koji dođe uvijek rado ovdje i živi sa nama. Sin mu je inžinjer tamo ali on najrađe dođe ovdje. Njega ne interesuje Banja Luka. Meni je ovdje stvarno fino i nikada ne bih išao u grad!", ističe Petko.

"Selo je zapostavljeno"

Ali nije bilo uvijek tako. Sjeća se on kako je nekada bilo teško bez asfaltiranih puteva, škola i mogućnosti da se za život zaradi kroz sezonski rad negdje na zapadu: "U to vrijeme nije bilo ni škola, ni puteva.... Imali smo teško djetinstvo. Roditelji nas jednostavno nisu nešto puno uvažavali, da nas daju u škole. Danas je dosta lakše. Danas imamo puteve, škole.... a i djeca lakše žive. U škole odlaze autobusima, autima". S druge strane Željko Lakić, opštinski radnik u Matičnoj službi sela Javorani, ukazuje na tipične probleme s kojima se mještani ovog sela, ali i drugih sela, suočavaju. "Gledano danas sa ove perspektive, danas se u Javoranima živi izuzetno teško. Javorani se nalaze blizu Banjaluke i tu bi trebalo da budu povoljniji uslovi za život. Međutim, to nije tako. U Javoranima infrastruktura nije odrađena. Nešto se čini u posljednjem periodu, a sve dosad je to bilo zapostavljeno", navodi Lakić. Nekada je, u zlatnim vremenima osamdesetih godina, sjeća se Lakić, u Javoranima bilo više od 500 domaćinstava sa oko 2.500 stanovnika. Tada je školske klupe javoranske osnovne škole grijalo više od 850 učenika. Danas je broj đaka skoro četiri puta manji. I mještana je danas ovdje tek nešto više od hiljadu. "To su pokazatelji koji stvarno govore da se broj stanovništva smanjuje i da se ovdje praktično život gasi, što, naravno, nije dobro", kaže.

Iz Austrije na selo

Srećko je mladi čovjek koji je čvrsto odlučio da Javorani zauvjek ostanu njegov dom. Iako povremeno odlazi u Austriju na rad, uvijek se, kaže, najljepše osjeća kod kuće u Javoranima. "Ovdje se živi bolje nego u Njemačkoj! Samo što neki bježe, a neki se vraćaju ovamo i počinju praviti kuće... Ovdje se živi od stoke, zemljoradnje, neko ima penziju, dok neko, kao i ja, radi vani sezonski pa se onda vrati ovdje kući. Ali ovdje je bolje nego u gradu! Ja sam bio i u Austriji ali mi nigdje nije bolje nego ovdje.", smatra Srećko.

Austrijski hljeb sa sedam kora

"Ne mogu ja to opisati. Tamo tegliš od jutra do mraka... Gazda plati posao ali ti to na kraju sve prisjedne. A ovdje na selu sa 200 maraka živim k’o grof! Imam i pojesti i popiti i za sve ostalo", objašnjava Srećko razloge zbog kojih voli život u Javoranima. Sa njim se slaže i Petko. Na selu se, smatra on, od vlastitog rada može lijepo živijeti. "Prednost je za čovjeka koji hoće da uradi nešto, da posije, da uhrani svinju, da drži kravu, tele i ima mlijeko... Da ljudi ne žive u parama. Mislim da su to velike prednosti za ljude. Ali mlađi ljudi neće da ostanu tu i da to rade. Ali oni koji su prešli 35, 40 godina, vide da ne mogu dolje (u gradu). Sve više dolaze ovdje i hrane svinju da je prenesu dolje da mogu da žive", ističe Petko.

Broj stanovnika na selima opada

Ali Lakić na ovakve priče gleda sa skepsom: "Po meni je to ipak samo privid. Jeste lijepo doći u Javorane, koji su dvadesetak kilometara udaljeni od Banjaluke. Ovdje je lijepo izgraditi vikendicu, doći, provesti vikend, biti ovdje dan, dva, a onda se opet vratiti u Banjaluku. Ali ovdje živjeti i opstati je praktično nemoguće. Ljudi nemaju čime da se bave, ovdje nemamo industrije, i ljudi jednostavno moraju da odu i da zarade negdje novac za egzistenciju".

Iako veliki dio seljana kaže da život na selu ne bi mijenjali nizašta, pokazatelji govore da broj stanovnika sela idalje opada ili, u najboljem slučaju, stagnira. Veliki problem predstavlja nedostatak statistike. Primjera radi, Zavod za statistiku RS nema podatke o tome koliko je ljudi napustilo sela u RS i kakve su tendencije. Milenko Šarić, direktor Centra za razvoj i unapređenje sela Banja Luka, navodi da je u selima oko Banjaluke trend opadanja stanovništva idalje prisutan, ali da je zahvaljujući mjerama grada, došlo do nekih pozitivnih pomaka. "Taj pritisak na grad je značajno manji nego u nekom ranijem periodu. To je upravo posljedica ulaganja. Mislim da smo skoro zaustavili raseljavanje sela", ističe Šarić.

Za razvoj sela potrebna državna strategija

Primjera radi, Šarić navodi podatak da je asfaltirano više stotina kilometara lokalih puteva i izgrađeno oko 350 km seoskih vodovoda. Najveći problem on vidi u nedovoljnoj angažovanosti ljudi:

"Dobar dio stanovnika, ne samo na selu, nego i inače, očekuje da neko drugi riješi njihove probleme. Malo je onih koji su spremni da zavrnu rukave i da žive od svog rada". Ispričao nam je jednu interesantnu anegdotu kako je Centar uzorao jednu neobrađenu njivu da vidi da li će je iko obraditi. "Nekih desetak hektara smo uzorali i pokazalo se efikasnim. Vlasnik je došao i zasijao! To je dobro, ali to ne može biti pravilo ponašanja! Šarić smatra da je za razvoj sela potrebna i jasna državna strategija, koja trenutno nedostaje. Za razliku od Srećka, koji život vidi u Javoranima, njegov vršnjak Radenko ne može zamisliti život bez gradske vreve. On je rođen u Banjaluci i sve što radi i čime se bavi, ne bi mogao raditi da živi na selu. "Trenutno u Banjaluci studiram ekonomiju. Da živim u nekom malom mjestu sigurno ne bih mogao. Uz studiranje bavim se organizacijom raznih proslava, žurki i koncerata", objašnjava Radenko. Mada konačnog odgovora na pitanje koliko je perspektivno živjeti na selu, danas nema, svi stručnjaci upozoravaju da će, ako se hitno preduzmu planske mjere za afirmaciju sela, za svega nekoliko godina ovo pitanje postati potpuno izlišno.