Život sa 400 maraka

Borka Đurđević, njen suprug Radovan i troje djece iz Banjaluke žive mjesečno od ukupno 400 KM suprugove invalidnine, socijalne pomoći i dječijeg dodatka. Suprug, dva puta ranjavan u ratu, obolio je na živcima i često se liječi na psihijatrijskoj klinici. Najstarija kćerka Suzana ide u srednju poljoprivrednu školu. Sin Ognjen je 1997. godište i dijagnosticiran mu je šum na srcu. Na naše pitanje šta bi najviše željela imati, trinaestogodišnja Ivana u ime njih troje kaže da bi jedino željela imati svoju kuću.

Muž se liječi na psihijatriji

Sa muževljevom bolesti i minimalnim primanjima, život prema porodici Đurđević nije nimalo blag. Borka se brine, jer se zdravstveno stanje njenog supruga stalno pogoršava i kaže da je uz njegovu bolest sve teže živjeti u jednoj kući: „Sa njegovim problemima sa živcima, nije on više za porodicu, tako da sam većinom sama sa troje djece. Njegova su primanja 120 KM, a sa tim ne može sebi ni lijekove kupiti. Išao je na komisiju, mjesec dana je ležao na psihijatriji. Tlak mu dođe na 220, to su živci. Ipak je on dva puta ranjavan“, priča Borka.

Za doručak palačinci od brašna

Nakon 17 godina seljenja iz jedne tuđe kuće u drugu, i sama Borka je oboljela na živcima pa uzima lijekove. Djeci za jelo često puta daje samo prepečeno brašno. „Nekad im znam „prevrtu“ dati da jedu. Izborila sam se sada da pođu u školu. Ja dok platim telefon, struju, vodu, dažbine, ostajem sa sto maraka mjesečno“. Opremanje u školu je veliki problem.

Srećom, priča Borka, pomažu im ljudi dobre volje, pa djeci neko kupi nešto od odjeće, knjige za školu, lijekove ili donese paket sa hranom. Pomaže im uprava grada, Centar za socijalni rad Banjaluka i druge institucije. Elektroprivreda im je besplatno dovela priključak za struju u jednosobnoj trošnoj kući u kojoj trenutno žive, a Vodovod im je, takođe besplatno, doveo vodu.

Djeca su skromna

Borka kaže da su njena djeca skromna i da znaju da ona ponekad nije u mogućnosti pružiti im sve ono što im je potrebno. „Svako jutro traže marku. Nekad imam da im dam, a nekad nemam. Kad nemam, opet su dobri. Kad imam, dam im. Imala sam malo problema za školske knjige za njih troje.“ Kuća u kojoj žive nije njihova i ne znaju koliko će dugo u njoj moći ostati. Željela bi djeci, kaže, pomoći da imaju djetinjstvo kao i njihovi vršnjaci.