Život u palestinskoj ne-državi

Na središnjem Trgu Al-Manara u Ramalahu (naslovna fotografija) zastoj u prometu kao i uvijek. Taksist Karim Rumani se zbog toga ne uzrujava. Kimo, kako ga svi ovdje zovu, ima sasvim druge brige. Sve je postalo toliko skupo, žali se ovaj otac šestoro djece. I zbog toga je prije dva tjedna prosvjedovao zajedno s drugim kolegama taksistima i vozačima autobusa. Oni su na kratko vrijeme bili blokirali ulice više palestinskih gradova, kako bi demonstrirali protiv povećanja cijena benzina. Doduše, benzin je u međuvremenu pojeftinio, ali nezadovoljstvo je ostalo.

"Situacija je postala neizdrživa. Cijene stalno rastu", kaže Rumani. "A naša vlada baš puno ne poduzima."

Vlasti s praznim blagajnama

Vlada trenutačno mora prije svega štedjeti. Blagajne palestinskih autonomnih vlasti stalno su prazne, deficit je velik i ljudi ovise o međunarodnoj pomoći. Visoke cijene, neisplaćene plaće i najavljene mjere štednje uzrokuju sve veće nezadovoljstvo među Palestincima. Nije im nikakva utjeha što je Svjetska banka u svom najnovijem izvješću jasno ustanovila da izraelska okupacija i nametnuta trgovinska ograničenja onemogućuju gospodarski razvoj.

I u pekarii Al Arabi Um Muhamed svakodnevno sluša njihove jadikovke svojih mušterija. Od ranog jutra u ovom obiteljskom poduzeću vlada gužva. Zapravo bi trebali podići cijenu kruha, budući da su troškovi za brašno te najam prostorija porasli. No vlada je prvo zamrznula cijene kruha, da bi izbjegla prosvjede. "Ni meni nije lako kad mušterija dođe i pita zbog čega je kruh tako skup", priča Um Muhamed. "Mi smo na dva, tri dana tražili nekoliko centi više. Svi su nam odmah kazali: to je preskupo. Potom smo sami vratili stare cijene."

Stagnacija na svim razinama

Gospodarska kriza u Zapadnom Jordanu nije jedino što kvari raspoloženje. Čini se da ni ništa drugo ne ide kako treba, niti parlamentarni i predsjednički izbori, koji su se već davno trebali održati, nit pomirenje Fataha i Hamasa. Nova namjera predsjednika Abasa da za Palestinu izbori status članice Ujedinjenih naroda ove je godine popraćena s manje oduševljenja. "Pričekajmo", kaže Um Muhamed. "Oni uvijek puno pričaju, ali mi ovdje ne vidimo nikakvih promjene." Jedan kupac je drugačijeg mišljenja. "Mislim da bi nam to moglo pomoći. Okupacija nas ograničava, nas i gospodarstvo. Da nam je država priznata članica, pa makar i ne bila punopravna, stanje bi se promijenilo, jer bi za nas vrijedilo međunarodno pravo."

Euforija od prošlog prosinca oko planiranog punopravnog članstva u Ujedinjenim narodima je prošla. Čini se da je na simboličkoj snazi izgubio i Trg Ujedinjenih naroda koji je prošle godine svečano bio otvoren odmah do Mukate, sjedišta palestinskog predsjednika Mahmuda Abasa. Umjesto zastava svih zemalja članica UN-a sada tamo vijore samo žute zastave Fataha, političke stranke koja dominira Zapadnom Obalom. Prije godinu dana predsjednik Abas se trijumfalno vratio iz New Yorka. Unatoč velikom međunarodnom pritisku on je u UN-u predao zahtjev za prijem. No u Vijeću sigurnosti o tomu nije došlo ni do glasovanja. Sa zahtjevom nije postignuto ništa. Sad Palestinci do cilja pokušavaju doći malim koracima. Umjesto punopravnog članstva, žele zatražiti status zemlje promatrača u UN-u.To bi im moglo biti odobreno ako u Glavnoj skupštini UN-a bude za to glasovala jednostavna većina. Ali još nije jasno kad bi se to glasovanje trebalo održati.

U Ramalahu UN ne pobuđuje oduševljenje

U Ramalahu se Xavier Abu Eid neumorno zalaže za ovakav korak. Ovaj mladi Palestinac radi kao glasnogovornik u PLO-ovom Odjelu za pregovore. I on je svjestan sumnjičavosti koja vlada u narodu, ali poziva na strpljenje. "Nije nikakvo čudo što se ljudi ovdje osjećaju kao da ih je međunarodna zajednica ostavila na cjedilu. Ono što mi pokušavamo je objasniti našim ljudima da je palestinska država u granicama iz 1967. još uvijek ostvariva", kaže Abu Eid. "Zbog toga i idemo u UN. A kad ljudi budu vidjeli rezultate, onda će se možda vratiti i nada."

No u Zapadnom Jordanu predugo se već nadaju. Čak ni među mladim ljudima nema baš puno žara. Tako ni kod Ziada Šuabija koji sjedi u jednom popularnom kafiću i uz svoj laptop ispija kapućino. "Vidjeli smo što se dogodilo prošle godine. Očekivanja su tako porasla, na kraju ništa od toga, a frustracija na ulicama je bila očita." Vlasnica kafića Huda El Jack ovih dana sluša puno diskusija koje vode ljudi iz Ramalaha. Tijekom društvenih prosvjeda njezin je kafić uvijek bio pun. "Ljude čini sumnjičavima to što, kad se radi o politici i o gospodarstvu, stalno slušaju proturječne izjave", kaže ona. "Pri tomu je konstantna jedino neizvjesnost, radilo se tu o gospodarstvu i visokim cijenama ili o velikoj nezaposlenosti ili o politici. Sve je neizvjesno."

Palestinci se osjećaju satjerani u kut

I taksistu Kimu je poznata ova neizvjesnost. On vjeruje samo ono što vidi. Palestinci smatraju da Izrael u međuvremenu stvara okolnosti koje samostalnu palestinsku državu čine nemogućom. "Za nas ovdje nema stabilnosti. Mi smo ovdje okruženi židovskim naseljima. Tu je Ramalah, a tamo je naselje Bet El", pokazuje Rumani kroz prozor svog taksija. "Između Ramalaha i Nablusa nalazi se najmanje 20 židovskih naselja. Dakle, ne znam gdje bismo mi trebali organizirati svoju državu."

Njegov se horizont ionako širi samo do naredne izraelske kontrolne točke, kaže Kimo. Može se samo nadati da će se svijet u Ujedinjenim narodima ipak sjetiti Palestinaca i njihovih problema. Jer ljudi se osjećaju potpuno zaboravljenima.

Autori: Tania Krämer / Snježana Kobešćak

Odg. urednica: Jasmina Rose