100 godina tajnog sporazuma o podjeli Bliskog istoka

Bager se probija kroz nasip. Uskoro će prolaz biti dovoljno širok za prolazak vozila. Terenska vozila i kamioni pale motore. Na iračko-sirijskoj granici više nema kontrole. Graničari su ubijeni. Ubili su ih borci terorističke organizacije „Islamska država“. Granica više ne postoji. Poruka u videu, objavljenom na internetu u junu 2014. godine nakon probijanja granice, glasi: Irak i Sirija su kao države prestali postojati.

Islamisti u video poruci poručuju da je okončano ponizno starateljstvo Bliskog istoka od strane zapadnog imperijalizma. Granica između Sirije i Iraka je postojala skoro 100. godina. Ona je bila posljedica tajnog dogovora kojeg su u maju 1916. godine postigli britanski diplomata Mark Sykes i njegov francuski kolega François Georges-Picot.

Veliki broj Arapa smatra da je Sporazum Sykes-Picot antiarapska zavjera Evropljana. Sirijsko-njemački politolog Bassam Tibi, kaže da se sjeća kako se u svojoj mladosti morao suočavati sa sporazumom. „ U svakom razredu do završetka srednje škole sam se bavio sporazumom Sykes-Picot. Bavio sam se i ožiljicima koje je iza sebe ostavio sporazum. To je bio sastavni dio časa istorije. Ožiljke ne osjećaju samo Sirijci, nego svi Arapi.“

Podjela Bliskog istoka

Britanci i Francuzi su Sporazumom Sykes-Picot i prije završetka Prvog svjetskog rata podijelili teritorije koje su pripadale Osmanlijskom carstvu, uključujući i one na Bliskom istoku. Sve to bez suodlučivanja ljudi koji tamo žive. Na osnovu tog sporazuma, Francuzi su dobili pravo nad područjem koje se prostire od jugoistoka današnje Turske, preko sjevera Iraka i Sirije pa sve do Libanona. Britanci su s druge strane imali pravo da kontrolišu teritoriju koja obuhvata južni i centralni dio Iraka. Područje koje se nalazilo između, a na njemu se danas nalaze Sirija i Jordan, zapadni dio Iraka i sjeveroistočni dio arapskog poluostrva, su trebali biti arapsko kraljevstvo pod britansko-francuskim mandatom.

U cijeloj ovoj priči su i Nijemci imali neslavnu ulogu. Oni su ratom na Bliskom istoku željeli oslabiti svoje neprijatelje u Prvom svjetskom ratu. Inače, Nijemci su bili u savezništvu sa Osmanlijskim carstvom. Zajedno sa kalifama u Istanbulu, najvećim sunitskim autoritetima, Arapi su pozvali na sveti rat „Džihad“ protiv Bitanaca koji su zauzvrat sklopili savezništvo sa Šerifom Huseinom bin Alijem. Kao čuvar svetih gradova, Meka i Medina, u današnjoj Saudijskoj Arabiji, bin Ali je bio drugi po veličini autoritet poslije Kalife.

U oktobru 1915. godine je Henry McMahon, britanski visoki komesar u Egiptu, Sherifu Huseinu dao primamljivo obećanje: ako Arapi podrže Britance, oni će Sherifu zauzvrat pomoći da oformi vlastito kraljevstvo. „Velika Britanija je spremna priznati nezavisnost Arapa u svim granicama koje predloži Sherif.“

"Iza arapske fasade"

Savezništvo je dogovoreno. Vođa Arapa je Sherifov sin Faisal bin Hussein. Zajedno sa britanskim agentom Thomasom Edwardom Lawrenceom, alias Lawrence of Arabia, natjerali su Osmanlije da se povuku.

Nakon Prvog svjetskog rata je na mirovnoj konferenciji u Parizu razgovarano o novom poretku. Faisal se založio za Arape. „Siguran sam da će velike sile staviti dobrobit arapskog stanovništva ispred svojih materijalnih interesa.“

Međutim, Faisal se prevario: Francuska i Velika Britanija ostaju pri već dogovorenoj podjeli teritorije. Arapske države su trebale biti priznate, ali pod njihovim uticajem. Tadašnji britanski ministar vanjskih poslova George Lord Curzon je rekao da se mora raditi na tome da privredni interesi Velike Britanije budu sakriveni iza „arapske fasade“: "upravljanje se mora obavljati pod britanskim vođstvom, kontrolisati od strane rođenog Muhamedanca, po mogućnosti okruženog arapskim timom“.

Značaj dogovora postignutog na konferenciji u Parizu teško da se može precijeniti. Na osnovu njega su nastale dvije nove države: Sirija i Irak. Francuskim mandatom iz 1922. godine je stvorena još jedna država: Libanon. Drugi mandat Zajednice država iste godine je predvidio formiranje „nacionalne domovine jevrejskog naroda“, što je bio temelj za osnivanje Izraela. „Uvjeravam vas da mi Arapi protiv Jevreja ne gajimo nikakve etničke ili vjerske mržnje“, rekao je Faisal u Parizu. Ipak, dobra volja je ubrzo poklekla pred teškom realnošću.

Naredne godine, 1923, Velika Britanija je istočni Jordan odvojila od Palestine i time udarila temelje današnjem Jordanu. Još krajem 19. vijeka su Britanci pod svoju zaštitu uzeli mali emirat, Kuvajt. Nakon Prvog svjetskog rata je Kuvajt proglasio nezavisnost.

Neriješeni konflikti

Novi poredak je kao rezultat svega navedenog stvorio pozornicu za seriju beskrajnih ratova i sukoba koji nisu riješeni do danas. Povremeno izbija rat između Izraelaca i Palestinaca, tu je i libanski građanski rat od 1975. do 1990. godine, drugi Zalivski rat čiji je povod bio napad Sadama Huseina na Kuvajt u avgustu 1990. godine, a tu su i napetosti slične ratu u kurdskom području u Turskoj, Iraku, a kasnije i Siriji.

Na kraju je izvedena fatalna invazija SAD 2003. godine. Zbog lošeg upravljanja državom, stvoreni su frontovi koji vode duž linija razdvajanja vjerskih zajednica iz čega je i nastala „Islamska država“. Uskoro se nakon toga „Islamska država“ uključila se u građanski rat u podijeljenoj Siriji. Podjela Bliskog istoka sa početka 1920-tih nije jedini razlog za ovakav razvoj događaja. Ipak, u tim godinama su postavljeni temelji regionalnih uređenja koja su bila plodno tlo za napetosti, ustanke i ratove.