11. jul u Banjaluci

“Iskreno, ne gledam televiziju ovih dana. Mučno mi je sve to, stalno sahrane, traženje kostiju. Katastrofa. Žao mi je svih ljudi ko god da su“, kaže jedna starija Banjalučanka.

Obilježavanje komemoracije u Srebrenici prati se s velikom pažnjom i u Banjaluci. Rijetki stanovnici grada na Vrbasu pomišljaju na odlazak u Potočare. Vrijeđa ih, kako kažu, što se srpskim žrtvama niko ne poklanja, a za sve krive politiku.

Dražana Lepir iz organizacije “Oštra nula” smatra da je licemijerno i neprimjereno iščekivati kako će Banjaluka odreagovati na današnji dan: “Zašto uvijek gledamo ko će šta reći. Dan je žalosti u cijeloj zemlji. To je poraz svih nas koji živimo u BiH”.

“Zločin je bio na svim stranama i ne smije cijeli narod ispaštati zbog zločinaca”, kaže Milka Janković, penzionerka iz Banjaluke:

“Voljela bih zaista da konačno svi budu privedeni pravdi i osuđeni. Ratni zločinci moraju odgovarati, taman da je moj najrođeniji. Sinoć sam gledala emisiju o majkama Srebrenice i bilo mi je jako teško slušati te žene”.

Milka smatra da bi i 12. juli trebao biti dan žalosti, kao sjećanje na stradanje brojnih Srba u Podrinju. “Mi obični ljudi bismo to prije riješili nego političari, to garantujem”, dodaje ona.

Autocenzura samih građana

Dražana Lepir kaže da se bh. javnost i dalje bavi nacionalizmom i nebitnim stvarima. Ako postoje načini da se ljudi suoče sa tim šta se dešavalo tokom cijelog rata, neki događaji i pojave se moraju imenovati i jasno definisati, smatra ona.

“Genocid” je teška riječ i u jednu ruku teret za sve koji žive u RS: “Kada govorimo o Banjaluci, mislim da je riječ o autocenzuri kod većine, ljudi nisu bez empatije. Ne smiju ni misliti o tome, a sasvim sigurno suosjećaju sa žrtvama. To je prevelika lična borba. Ne prihvataju tuđe žrtve i otimaju se za svoje jer su preplašeni da će im ako priznaju na glas Srebrenicu biti oduzeto njihovo stradanje. Isto kao što se Majke Srebrenice plaše da će se zločini zaboraviti, tako se majke srpske i hrvatske nacionalnosti boje da će im svijet oduzeti pravo na žrtvu zbog politike koja se vodi”.

U prvoj polovini jula, posljednjih petnaest godina amosfera u BiH je izuzetno napeta, i politički i medijski i emotivno. Za banjalučkog muzičara Đuricu Štulu, sjećanje na Srebrenicu predstavlja, kako kaže “crnu mrlju” na istoriji naroda kojem pripada: “Na žalost, htio ili ne, nosim i ja određeno breme cijele te nesreće. Mislim da to treba biti Dan žalosti za sve narode u BiH i opomena da se nikad ništa slično ne ponovi”, kaže Đurica.

“To je svjetski banditizam”

U skladu s Danom žalosti, medijske kuće u Republici Srpskoj prilagodile su svoj program, nema muzičkih i zabavnih sadržaja. Komemoracija u Srebrenici prva je i glavna vijest u svim medijima, uključujući i entitetski javni servis RTRS.

Penzioner Mitar vjeruje da se i dvadeset godina nakon rata u BiH, manipuliše onima koji su najviše stradali, da se njihovim patnjama manipuliše jer je to u interesu politika i moćnika. “Pa zar nije sramota i uvreda za žrtve da Bil Klinton danas bude u Srebrenici. Mislim da je to poniženje svih koji su nekog izgubili. Ti moćnici imaju ogromnu odgovornost, a sad su došli tu da paradiraju nad nesrećnim narodom”, smatra Mitar.

Banjalučanka Vesna kaže da joj bode oči trenutna situacija i opšti stav da Srbi nisu stradali: “To vrijeđa mnoge koji su ostali bez najmilijih”.

Kvalifikacija “genocid” rijetko se izgovara među stanovnicima Banjaluke. Građani ne spore da se desio ogroman zločin, među njima je i Željko koji smatra da je sama definicija genocida sporna i nije siguran da li se dešavanja u Srebrenici u nju uklapaju: “Ovaj datum je za mene dan sjećanja na stradale u Srebrenici i treba im odati počast. Zovite to kako hoćete ali moramo se pokloniti pokojnicima”, dodaje Željko.

Danas je u Potočarima sahranjeno još 136 identifikovanih žrtava, što ukupan broj ukopanih povećava na 6.377 osoba. Odluka o Danu žalosti u cijeloj BiH donijeta je jednoglasno 8. jula, na prijedlog predsjedavajućeg Savjeta, Denisa Zvizdića.