17. godina od pada Vukovara

Prisjećanja na neke tragedije imaju zadaću odavanja počasti žrtvama, ali imaju i zadatak učenja. Danas, 17.godina nakon vukovarske tragedije, pitanje je što se i koliko, s obje strane Dunava, zapamtilo i naučilo? Ne baš puno, zaključit će kroničari, prateći istupe političara i napise u novinama. Jer, mediji u Srbiji tvrde kako Zagreb režira hladni rat zbog razmišljanja o ponovnom uvođenju viza za srbijanske državljane, a kao posljedicu porozne međusobne granice za kriminalce svih vrsta. Podsjeća se na hrvatsko priznanje Kosova, tužbu protiv Srbije zbog genocida, ali i slabu propusnost za srbijanski kapital u Hrvatsku.

Istina mora pobijediti

Hrvatska je svakog 18. studenog u proteklih 17. godina tužna i bijesna. Pad Vukovara budi emocije na ratna stradanja i razaranja diljem Hrvatske. A kada se ona poklope s odbijanjem Beograda na suočenje s posljedicama Miloševićeve politike i Tadić-Jeremićeve izjave o etničkom čišćenju 250.000 hrvatskih Srba te nespremnosti Zagreba na ispriku, uslijede tek podsjećanja kako se Beograd mora pogledati u ogledalo. I nastavlja se upiranje prsta u drugu stranu. Građani dotle pale svijeće i pozivaju, kao predsjednik kluba veterana 148. brigade Tihomir Kordić: „17 godina poslije vukovarske žrtve, okupljamo se ponovno u nadi i vjeri da može biti bolje. U nadi i vjeri da dobro mora pobjediti.“

Srbija priželjkuje hašku potvrdu teze o Tuđmanovom udruženom zločinačkom pothvatu protiv Srba, a Hrvatska se nada kako će drugi haški sud stati na kraj upornom poricanju Beograda odgovornosti za zločine Miloševićevog režima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Vizni režim prema Srbiji neće biti zaoštren, a baš na 17. godišnjicu Vukovara, slučajno ili ne, Međunarodni sud pravde objavit će odluku je li nadležan za hrvatsku tužbu protiv Srbije zbog genocida.