70 godina "narodne stranke" CDU-a

Što sve Kršćansko-demokratskoj uniji (CDU) u posljednjih 70 godine nisu sve predbacivali: da je prekatolička, da u njoj ne vlada pluralizam mišljenja, da se radi o „klubu postarijih muškaraca“. No u posljednjem razdoblju postojanja ove stranke se mnogo toga promijenilo. Od ujedinjenja Njemačke je stranka postala protestantskija. Zahvaljujući Nijemcima s istoka. I sa ženskom kvotom stvari stoje nešto bolje. Opet zahvaljujući nekome s istoka, Angeli Merkel. U svakom slučaju je CDU na sebe uvijek gledao kao na modernu stranku, koju podjednako vole i poduzetnici i srednji stalež kao i obični radnici. CDU sebe isto tako doživljava kao stranku oslobođenu bilo kakve ideologije. Stranku u koju se može pouzdati. Stranku koja ne voli promjene. Pogotovo ne radikalne.

Flert sa socijalizmom

No, kako za Deutsche Welle kaže politolog Jürgen W. Falter, CDU nije uvijek bio sinonim za kolotečinu i politiku održavanja statusa quo. Na početku je sve zvučalo pomalo drugačije. „Mi predstavljamo kršćanski socijalizam koji međutim nema veze s pogrešnim kolektivističkim zadavanjem ciljeva“, glasi rečenica za koju danas malo tko može vjerovati da se nekad nalazila u programu CDU-a. No ta rečenica, kao i mnoge druge koje danas zvuče kao da potječu iz programa lijevo-radikalnih stranaka, poput zahtjeva za podržavljenjem velikih dijelova važnih industrijskih grana, sastavni su dio tzv. „Kelnskih smjernica“, prvog programa kršćanskih demokrata. No dolaskom Konrada Adenauera na čelo stranke naglo je prekinuto flertovanje s pojmom socijalizma. Tomu nije samo pridonijelo Adenauerovo pragmatično zalaganje za tržišno gospodarstvo nego i iskustva iz „sovjetske zone“ tj. Istočne Njemačke gdje se pod krinkom socijalizma vršilo sustavno tlačenje naroda. Nakon 1949. i osnivanja Savezne Republike Njemačke rodila se i ideja o njemačkom modelu socijalnog tržišnog gospodarstva koji je Njemačkoj, a time i CDU-u koji je svih tih godina bio na vlasti, osigurao nezapamćen uzlet.

Transformacija stranke

Pored šefa stranke i dugogodišnjeg kancelara Konrada Adenauera za uspjeh Njemačke i CDU-a je najzaslužniji Adenauerov ministar gospodarstva i kasnije i sam kancelar Ludwig Erhard. Promjena se odvijala i na konfesionalnom polju. Isprva pretežito katolički, CDU se u prvim godinama otvorio i protestantskom (geografski gledano pretežito sjevernom i istočnom dijelu) bloku. No desetljećima je CDU ostao stranka s porajnjsko-katoličkim prizvukom i to prije svega zahvaljujući neprikosnovenom vladaru prve faze CDU-a Konradu Adenaueru. On je stranku držao i na stabilnom prozapadnom kursu i prije svega njegovanju dobrih odnosa prema SAD-u. Popularnost u narodu stekao je i zalaganjem za povratak tisuća njemačkih ratnih zarobljenika iz sovjetskog zatočeništva. No idejama iz Moskve kojima je Njemačka trebala postati neutralna zona nije pretjerano vjerovao čime je u neku ruku i zapečatio podjelu Njemačke do kraja osamdesetih godina.

Stranka kontinuiteta

No usprkos tomu je CDU i ujedinjenje dviju njemačkih republika uspio pripisati na listu vlastitih zasluga. I to prije svega zahvaljujući drugom dugovječnom kancelaru u povijesti CDU-ovih moćnih političara, Helmutu Kohlu. Zahvaljujući činjenici da je dobro iskoristio povijesni trenutak (unutarnju slabost kako DDR- a tako i Sovjetskog Saveza) u povijest je, kao rušitelj njemačko-njemačke željezne zavjese, ušao Helmut Kohl a ne socijaldemokratski kancelar Willy Brandt sa svojom politikom zatopljivanja odnosa s Istokom. Pritom Helmut Kohl ispočetka nije slovio kao političar prve klase. Često podcjenjivan kao provincijalac Kohl se ipak na kormilu CDU-a i Njemačke zadržao dulje nego bilo koji političar prije njega. Na dvostrukom kormilu ga je smijenila političarka koja se čini dijametralno suprotna svom prethodniku. Istočnonjemačka fizičarka protestantskih korijena Angela Merkel koju isto tako kao i njezinog protivnika ispočetka elita nije shvaćala pretjerano ozbiljno. I iako s drugačijim stilom i Merkel CDU vodi sigurnom rukom i bez trpljenja pogovora. Sve potencijalne protivnike Angela Merkel spretno uklanja s političkog puta. Mnogi zato i danas kritiziraju politiku vođenja Kršćansko-demokratske unije u kojem nema mnogo mjesta za pluralizam. No CDU-u i na svoj 70. rođendan puno energije ulaže u kontinuitet i stabilnost. To dokazuje i činjenica da je u svojih 70 godina postojanja, dok su druge stranke predsjednike mijenjale kao na traci, CDU izišao na kraj s relativno malo političkih vođa. U tomu se dobro oslikava i želja CDU-a da u povijest uđe kao stranka stabilnosti i kontinuiteta a ne stranka revolucija i promjena.