Ahtisarijeva Srbija

Frankfurter Allgemeine Zeitung donosi komentar o godišnjici nezavisnosti Kosova konstatirajući da nije došlo do velikih potresa unatoč tome što su postojale takve prognoze.„Pokazalo se da su bili u pravu svi koji su tvrdili da će u slučaju nezavisnosti doći do stabilizacije prilika," navodi list konstatirajući da će ova država na jugoistoku Evrope svakako još dugo zadavati brige EU, ali bi te brige bile još veće da je Kosovo ostalo dio Srbije. „Proglašenje nezavisnosti nije izazvalo štetu ni u drugim regionima,“ konstatira list.

„Ahtisarijev neophodni zahvata najbolje rezultate donio je samoj Srbiji. Kada srbijanski istoričari jednog dana budu ocjenjivali prvu dekadu nakon Miloševićevog sloma, 2008. godinu bi mogli označiti kao veoma posebnu jer za tu zemlju je 2008., godina u kojoj je izgubila 1912. stečeno Kosovo, bila najuspješnija u novijoj istoriji. To je bila godina u kojoj je sa čela vlade otišao Miloševićev nasljednik, nacionalista Vojislav Koštunica. Ubrzo nakon toga je u Beogradu uhapšen i Hagu izručen Radovan Karadžić koga je do tada navodno bilo nemoguće naći. Bila je to godina u kojoj se podijelila Srpska radikalna stranka Vojislava Šešelja jer nije uspjela doći na vlast. Bila je to godina u kojoj je Marti Ahtisari Srbima olakšao teret prošlosti time što je postavio osnove za nezavisno Kosovo,“ zaključuje Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Karlina potraga

Neuer Zuercher Zeitung donosi prikaz knjige "Lov" bivše glavne tužiteljice Haškog tribunala Karle del Ponte koja se odnedavno može naći i na policama njemačkih knjižara.

Del Ponte na desetinama stranica opisuje svoje uzaludno nastojanje da političare, prije svega u Srbiji i Hrvatskoj, privoli da izvrše svoje obaveze, da dokumente koji se od njih zahtijevaju dostave Haškom tribunalu i da optužene pronađu i isporuče.

Pri tome je strpljenje glavne tužiteljice često bilo na velikoj probi. Ona je u obavljanju svog posla stalno bila sprečavana. Riječi političara najčešće nisu slijedila i njihova djela. Obećanja nisu ispunjavna. Jedini srpski političar koji je bio spreman surađivati sa Tribunalom i pri tome preuzeti rizik bio je, kako naglašava Del Ponte, u martu 2003. godine ubijeni srbijanski premijer Zoran Đinđić. No, Del Ponte se često osjećala ostavljenom na cjedilu i od strane političara zapadnih zemalja. Del Ponteova je prema vlastitim riječima većinu vremena koristila kako bi privolila Zapad da izvrši pritiska na države kao što su Srbija i Hrvatska.

Frustrirajući otpor Prištine

Del Ponte navodi da je Tribunala naišao na veoma veliki otpor prilikom istraga Kosovske oslobodilačke armije. Del Ponte to označava frustrirajućim. Svjedoci su sistematično bili zastrašivani, neki i ubijeni. Vladala je klima straha, a dokumenti o komandnoj strukturi UČK nisu bili ustupljeni. No, i sa UNMIK-om (Uprava UN-a u Prištini) je suradnja bila nedovoljna. Tako glasi glavna optužba bivše tužiteljice.

Bez sumnje u Miloševićevu krivicu

Kako bivša glavna tužiteljica navodi glavni prioritet za nju bio je proces protiv Slobodana Miloševića. Za nju nije postojala sumnja: Milošević je bio najodgovorniji za krvavi raspad Jugoslavije. Ona je od početka bila ubijeđena da postoji dovoljno dokaza o uskoj povezanosti Beograda sa ratovima u Hrvatskoj i BiH, kao i sa genocidom u Srebrenici. List navodi da Del Ponte u svojoj knjizi brani sporni postupak u procesu protiv Miloševića.

Kao najvažniji dokaz o upletenosti vodstva u Beogradu u ratove u Bosni i Hrvatskoj Del Ponteove navodi Protokol o sjednicama Vrhovnog vijeća odbrane bivše Jugoslavije od 1993. do 1997. godine. Da su ti dokumenti zaista bili važni pokazuje i odbijanje Beograda da ih ustupi. Prema riječima bivše tužiteljice bivši ministar vanjkih poslova Goran Svilanović odbio je dostaviti te dokumente u slučaju protiv Miloševića sa obrazloženjem da bi to moglo oslabiti poziciju Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, gdje je BiH bila pokrenula proces protiv Srbije za genocid, piše Neuer Zuercher Zeitung predstavljajući knjigu Karle del Ponte.