Ajatolah Sistani i mirovni marš na Nadžaf

Ajatolah Said Ali Sistani samo izgledom podsjeća na bivšeg iranskog ajatolaha Homeinija. Sistani doduše i sam potiče iz Irana. On je kao sin jednog imama došao u Nadžaf, grad u kome se oduvijek nalazila vjerska vrhuška šiita. U tom gradu se nalazi i grob osnivača ovog pravca islama, imama Alija.

Za razliku od Homeinija, Sistani je oduvijek bio za odvajanje religije i države. Zbog ovog, ali i zbog drugih stvari je medju ovom dvojicom dolazilo do rasprava. Sistani je bio protiv Homeinijevog principa "velayateh Faqih" - vladavine vjerskog vrha. Upravo zato irački ajatolh nije tražio da se u Iraku uspostavi islamska država po uzoru na Iran.

Sistani je danas najuticajni od četvorice iračkih ajatolaha. Za vrijeme režima Sadama Huseina on je bio pod političkim pritiskom, čak i u kućnom zatvoru. Njemu je ipak pošlo za rukom da preživi, što se ne bi moglo reći za druge šiitske vjerske vodje. Medju ubijenima se nalaze i otac i djed lidera ustanika u Nadžafu, Muktade el Sadrea.

SAD su nakon okupacije vjerovale da će umjerene stavove Sistanija moći upotrijebiti u svoju korist, ali su ubrzo uvidjele da se varaju. On se založio za prekid nasilja, ali jasno stavio do znanja da ne prihvata okupacionu vlast. Sistani je bio taj koji je istrajao u zahtjevima da se prelaz ka demokratskom sistemu ne vrši samo na osnovu želja vlade u Washingtonu, nego i na osnovu želja iračkog naroda.

Sistani je strpljiv jer on zna da će šiiti kao najbrojniji narod najviše profitirati od demokratskog razvoja dogadjaja. Zašto se boriti za nešto silom, ako će se to ionako dobiti mirnim putem? Mladi El Sadr stoga u krugovima starijih vjerskih vodja važi za fanatika nesvjesnog opasnosti koju izaziva. Sam Sistani je posebno ogorčen jer su El Sadreove pristalice bile te koje su prošle godine ubile sina njegovog mentora i učitelja, Khoeia.

U direktnoj konfrontaciji umjerenih i fanatika, šanse ovih drugih su nešto bolje. Ipak, bilo bi pogrešno potcijeniti Sistanija. On se nije svrstao ni na jednu stranu i mirovnim maršom na Nadžaf želi da postigne istovremeno povlačenje iz ovog grada i okupacionih snaga i El Sadreove milicije.

Ova taktika bi mogla biti uspješna, ali je ona i veliki rizik zbog velikog broja ljudi koji bi trebalo da se priključe maršu. U slučaju eskalacije nasilja i incidenata ni sam Sistani ne bi mogao da smiri situaciju. Ukoliko mu podje za rukom da uspješno organizuje mirovni marš, onda će do kraja života biti neprikosnoven na poziciji vrhovnog ajatolaha.