Amerikanci ne vjeruju političarima

Napokon neko ko zna kako se to radi. Ili se barem pravi da zna. Uvijek glasan, samosvjestan, drzak. Donald Tramp se ne bavi previše faktima, brojkama i argumentima. U svojim predizbornim govorima on prodaje maglu. Pobijediće, jer je pobjednički tip, milijarder – ponavlja on kao mantru kada je okružen masom ili kada je u njega uperena neka televizijska kamera. Možda to imponuje, Tramp vodi u svim anketama.

Na drugom mjestu je Ben Karson, neurohirurg u penziji. On govori tiše od Trampa. Doktoru je na licu fini osmijeh kada objašnjava ljudima od čega je Amerika bolesna: Tijelo države pati od gojaznosti. Zato preporučuje poresku dijetu. Neželjena dejstva dijete u obrazovnoj i ekološkoj politici on ignoriše. Izgleda da mu ne smeta da uopšte ne razumije ni spoljnu ni bezbjednosnu politiku.

A upravo je to znanje neophodno za obavljanje dužnosti predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.

Politička klasa je razočarala ljude

Ni Karli Fjourina nema političko iskustvo. Začudo, mnogi Amerikanci cijene upravo to. Drugačije je nemoguće objasniti činjenicu da je i ta žilava šezdesetogodišnja dama iza sebe ostavila mnoge političare od ranga. U svojim nastupima ona rado ukazuje na svoje menadžersko iskustvo u kompaniji Hjulit-Pakard, pri čemu je ona tamo kao vrhunska menadžerka bila neuspješna.

Zašto su upravo kandidati bez političkog iskustva tako popularni?

Glavni razlog je u tome što je politička klasa razočarala Amerikance. U posljednjih nekoliko godina ta klasa se bavila sama sobom, a ne donošenjem zakona. Republikanci i Demokrate uzajamno su se blokirali u Kongresu. Ugled stranaka je urušen.

Ne treba potcijeniti zabavu

Dakle, nije čudno što mnogi Amerikanci žele da vide "nova lica" u politici. Tramp i ostali kandidati bez iskustava vraćaju ljudima nadu da će nova vlast biti bliska narodu. A i ako ne bude, onda će makar biti zabavna. Tramp se ne obazire na tabue. Ignorišući političku korektnost, vrijeđa protivnike. Za jeftine šale je možda dobar, ali on neće riješiti probleme, naročito ne one koji se tiču politike doseljavanja.

Fenomen kandidata koji ne potiču iz političkog pogona u Americi je već poznat. Devedesetih je milijarder Ros Pero tvrdio da njega kao kandidata ne može kupiti ni jedan lobista. Tramp danas tvrdi isto.

Da li se istorija ponavlja? Bil Klinton je 1992. postao predsjednik zato što je Pero kao nezavisan kandidat podijelio konzervativni tabor. Vidjećemo da li će Tramp 2016. odigrati istu ulogu.