Avganistan - strane sile i autohtone vrijednosti
19. august 2019
Jedan stari Avganistanac kojeg sam sreo u Kabulu 2006. je ovako sažeo istoriju svoje zemlje: „Aleksandar Veliki je došao i otišao, baš kao i Britanci i Sovjeti. Zašto i Amerikanci ne bi otišli"?
Trinaest godina kasnije, njegove riječi kao da se ispunjavaju. Sporazum sa Talibanima o povlačenju SAD mogao bi da bude potpisan svakog dana. I tome se završava još jedan krug ponavljanja u kojem se samo akteri mijenjaju.
Avganistanci odvajkada gaje mit o osvajačima koji dolaze i odlaze, ali uvijek samo na određeno vrijeme. Zbog toga su mnogi Avganistanci ponosni, ali i zamišljeni. Oni sanjaju o slobodnom Avganistanu koji nije u rukama stranih sila. S druge strane: kako da zemlja uspije sama? Ona je velikim dijelom pustinja u čijem tlu postoje prirodna bogatstva – no nema ni tehnike ni insfrastrukture za njihovu eksploataciju.
Prvi pokušaj da se u novijoj istoriji zemlja postavi na noge i da svoj razvoj uzme u svoje ruke, počeo je prije tačno 100 godina. Tada, 1919., Britanci su poslije tri iscrpljujuća i bezuspješna rata uvidjeli da će ostati samo jedna epizoda u toj zemlji – i pustili da njihov protektorat postane nezavisan.
Prvi kralj Amanulah Kan htio je da otvori zemlju ali ne i da mu iz inostranstva diktiraju kako to da učini. Orijentisao se prema modernističkim strujanjima na Orijentu. Njegov idol je bio sekularni osnivač moderne Turske Kemal Ataturk. No, bio je duboko impresioniran i Vajmarskom republikom koju je i sam posjetio kao državni gost. Njegova supruga Soraja je odbacila zar a kralj je u zemlji počeo da sprovodi važne reforme. Danas predstavnici vlade na društvenim mrežama rado citiraju kralja, naročito izjave u kojima naglašava da Avganistanci sami moraju da urede svoju budućnost.
Pretrpljeni udarci
Oni koji danas aplaudiraju ne smiju da zaborave kako je taj koncept propao. Kralj je ubrzo proglašen za lakeja Zapada i izdajnika sopstvene kulture. Poslije jedne pobune se povukao u egzil. Njegov nasljednik je povukao reforme, ali je na tronu ostao vrlo kratko. Uslijedili su dalji reformatori koji su – poput kralja Zahera Šaha – donijeli mnogo godina mira. Ali na kraju su svi ili svrgnuti pučevima ili ubijeni.
Ta era se završila invazijom Sovjeta 1979. No deceniju kasnije, i oni su morali da odu. Devedesete godine su donijele građanski rat i Talibane.
Šta će biti sada, poslije vojne akcije SAD zbog terorističkih napada od 11. septembra 2001, dvije misije NATO, milijardi potrošenih na razvojnu pomoć i više od deceniju i po postojanja demokratskog ustava?
SAD su izgubile interes. Da bi se povukle a pritom sačuvale obraz, one ne prezaju čak ni od sklapanja mirovnog sporazuma sa talibanskim teroristima. Jedini uslov je da talibani obećaju da ubuduće Avganistan neće biti izvor terora. A Vašingtonu je svejedno šta će biti sa tom zemljom.
Iskustvo Avganistanaca ponovo potvrđuje: strane sile dolaze samo kada hoće da sprovode svoje interese i vrijednosti.
I drugi su prošli kroz slična iskustva. Ona su, na primjer, na indijskom potkontinentu dovela do vrlo kreativnih rješenja. Poslije kolonijalne vladavine Britanaca, došla je nezavisnost. Zemlje koje su nastale – Indija i Pakistan – a kasnije tokom sedamdesetih godina i Bangladeš, zadržale su elemente okupatorskog naslijeđa – u obrazovnom sistemu i vojsci.
Skepsa prema idejama spolja
No, u Avganistanu mit o nepokorivosti spojen sa tužnim iskustvom prevtrljivih partnera stvara veliku skepsu prema idejama koje dolaze spolja. To je ojačalo ekstremiste koji obećavaju da će spriječiti, ili eliminisati, takve uticaje.
No, ekstremisti prećutkuju da je avganistanska kultura koju, kako navode, brane, takođe rezultat mnogih uticaja spolja – bilo da je riječ o Arabiji, Persiji, Centralnoj Aziji ili Potkontinentu. Kada bi bila oživljena sposobnost da se ti kulturni i politički uticaji modifikuju za sopstvenu zemlju, reformske tendencije unutar Avganistana ne bi stalno propadale.