Avion se srušio a mediji urušili

Ziddojče cajtung (SZZ) piše: „Onako kako sad stvari stoje, kopilot je svjesno oborio avion. Sudeći prema onom što je saopšteno, on je programirao ubilačku promjenu kursa i potrudio se da više niko ne može to da promijeni. Jedan čovjek ubio je 149 ljudi, jer on sam nije više želio živjeti. Ali, da jedan čovjek destine njih odvede u smrt i uništi njihovu budućnost, nije samo zapanjujuće nego se javlja i osjećanje bijesa. A to je još bilo namjerno. I to je najgore saznanje koje čovjek u ovakvoj situaciji može da dobije“, smatra SZZ.

Dnevnik Velt ovako gleda na stvar: Andreas L. iz Montabaura nije prvi pilot koji se srušio poput kamikaza. Postoji gomila slučajeva u kojima su piloti vršili samoubilačke atentate. Njihova djela su u sjećanju svih koji imaju strah od letenja. Oni su ovaploćeni košmar svakog koji od ove fobije pati i koji svoj život mora da povjeri u ruke jednog pilota i jedne mašine. Statistike podnose sve, ali strah ne. No, kakva god pravila da budu dogovorena, sve dok ljudi imaju kontrolu nad mašinama postoji dupli rizik. Jer, čovjekova volja je đavolja jazbina“, smatra komentator lista Velt.

Zdrav razum

„Tragedija je bila predvidljiva“, piše Folksštime iz Magdeburga. „Ako se priznaje mogućnost da jedan jedini čovjek tako lako može da preuzme kontrolu nad čitavim avionom, onda niko ne može da isključi to da jednog dana psihički poremećena osoba može da iskoristi takav trenutak. U fiksaciji na terorizam koji prijeti spolja izgleda da su stručnjaci za bezbjednost izgubili zdrav razum. Strah od terorizma doveo je do uvođenja apsurdnih mjera. Način na koji se obezbjeđuje pilotska kabina je prosto skandalozan. Mjere sigurnosti, od kako su uvedene, putnike su više koštale života nego sam terorizam od kojeg se pokušava zaštiti“, piše list iz Magdeburga.

Komentator lista Ahener nahrihten ovako razmišlja: „Da jedan mlad čovjek sa labilnom ličnošću, manje više dobro, prođe sve kontrole i na kraju sjedi sam u pilotskoj kabini i odlučuje o životu i smrti toliko ljudi, je očigledan propust sistema. Jednog sistema, u kojem se tehnički dril i pritisak troškova mnogo više računaju nego sam čovjek?“.

Kada je riječ pak o ljudskosti ili bolje reći profesionalizmu, Dojčland funk piše o ponašanju medija u slučaju rušenja Džermanvingsovog aviona na jugu Francuske. „Kuća roditelja kopilota se prikazuje na televiziji, njegovo puno ime i prezime u više medija. Uz to se objavljuje niz ishitrenih spekulacija formulisanih u jako lošem stilu. Jedno svakako ostaje: nije se srušio samo avion sa 150 ljudi već se srušilo i novinarstvo.“