Bajram je kao da se ponovo rodiš

Njih dvojica nisu mogli da uđu u bijeljinsku Atik džamiju jer je bila prepuna. Edin Delić i Samir Karajčić stajali su ispred ulaza i na razglasu slušali bajramski namaz koji je klanjan u jedinoj gradskoj džamiji koja je u funkciji. Ostale četiri se renoviraju.

„Iz Bijeljine sam rodom, ali sam sad iz Njemačke došao. Znate kako se ja osjećam na bajramsko jutro? K'o da sam se ponovo rodio, eto tako“, kaže Edin i dodaje da ove godine njegovi roditelji nemaju svoj kurban. Dobiće kurbansko meso od rodbine, jer su oni svi dobili od njih, prošle godine. Samir se raduje bajramskom slavlju sa roditeljima i svojim društvom. „Slaviće se i po kafanama, ne samo po kućama.

Bijeljina je moj grad i ja se ovdje osjećam potpuno slobodno, kao u svojoj kući. Imam poruku, kako da ne. Imam poruku za sve ljude dobre volje u BiH, a to je da budemo složni, da se družimo, budemo prijatelji i da živimo svoj život. Da ne bude više rata i to je to“, kaže Samir Karajčić.

U tišini bajramske hutbe

Na Bajram namaz u Atik džamiju, u centru Bijeljine, mnogi su stigli na biciklima, a bilo je i skupih automobila sa stranim registracijama. Uglavnom, probiti se u unutrašnjost džamije, da se ta nesvakidašnja atmosfera zabilježi i fotografskim aparatom, bilo je skoro nemoguće. Na mjestu gdje se ostavlja obuća, stoje ljudi u tišini i slušaju na razglasu bajramsku hutbu.

Husref Osmanović doživljava Bajram kao svoj najveći praznik. „To je prije svega porodični praznik. Teško nam je što nas ovdje mnoge komšije porede sa onim ekstremnim pripadnicima naše islamske vjere. Ja znam da su Bošnjaci iz Bijeljine i Janje fini i mirni ljudi koji su oduvijek imali jedan skladan suživot sa Srbima i Hrvatima“, kaže Husref i dodaje da je to poremetio prokleti rat. „Međutim, nadamo se da će ta vremena proći i da ćemo opet imati relacije kao u ona stara vremena kada smo dočekivali i Božić i Uskrs i Bajram zajedno, komšije sa komšijama.“

Husref napominje da je bilo problema oko dobijanja dozvole da se Atik džamija digne iz pepela, ali ta vremena su prošla i on se nada da će se suživot, polako ali sigurno, vratiti na one predratne pozicije. „Ja sam se kao dijete radovao Uskrsima, i katoličkom i pravoslavnom, zbog šarenih jaja. Volio sam i druge kršćanske praznike. Vidim da se opet nešto dešava nabolje.“ „Hoće li vam komšije Srbi čestitati praznik?“ pitam. „Hoće, već mi je počeo da 'zvrči' telefon od ranog jutra. Ima kontakata među nacionalnim zajednicama. Učinjen je napredak, to svi mi vidimo i osjetimo.“

„Imamo li ikakav cilj?“

Nedžad Džafić svoje je mjesto u džamiji ustupio svojim sinovima. „Živimo sve brže i brže i ja volim Bajram zato što je to prilika da se svi okupimo zajedno oko nečega što je tako lijepo, tako plemenito... Kurbansko meso se dijeli onako kako je red i običaj: jedan dio komšijama, jedan dio familiji, a jedan dio ostaje u našoj kući“, kaže Nedžad i dodaje da ga zna obradovati i bajramska trpeza: „Jagnjeće meso, piletina, bamija, dolme, sve ono tradicionalno iz naše kuhinje.“ Bajram namaz se bliži kraju. Svi slušamo bajramsku poruku Mirsada ef. Okanovića: „Kada bi muslimani žrtvovali svoj egoizam, kao što žrtvuju životinje za Kurban Bajram, svaki dan bi im bio Bajram. Nažalost, Bajram nam dolazi samo dva puta u godini, ali ima i onih kojima je Bajram svaki dan. Osjećamo li da je došlo vrijeme za promjene? Jesmo li zadovoljni svojim životom? Imamo li ikakav viši cilj, ili se naš život odvija čisto nagonski, bez ikakva cilja i svrhe?“

Efendija Okanović postavlja teška pitanja i ne nudi odgovore. Traži da ih sami vjernici pronađu u tananim predjelima svojih duša ili duboko u svom srcu. On sam, zadovoljan je kako njegov ummet proslavlja svoj veliki praznik i naravno, ponosan je što je Atik džamija u Bijeljini bila puna. „Kao i svaki Bajram, i ovaj današnji, bio je ispunjen radošću, toplinom i ljubavlju. A kao što ste mogli vidjeti, naša džamija je bila premala da primi sve Bošnjake Bijeljine koji su željeli biti na Bajram namazu. Vidjeli ste da je čak i napolju bilo ljudi koji su obavljali molitvu“, kaže efendija.

Prve čestitke stižu od pravoslavaca

Okanović i dodaje da je primijetio mnogo onih koji su došli iz dijaspore, da baš ovdje u domovini proslave ovaj veliki muslimanski praznik. „Oni se odmah poslije Bajram namaza vraćaju tamo nazad u svoje privremene domovine.“ „Koliko sada ima Bošnjaka u Bijeljini i kako oni žive?“ pitam. „Ne znam sa sigurnošću koliko nas ima, ali prema nekim pokazateljima, taj broj se kreće negdje između deset i dvanaest hiljada. Sva imovina je vraćena, ali koliko se ljudi stvarno vratilo, ne mogu reći. Što se naših sloboda tiče, ne možemo se požaliti. Imamo samo riječi hvale, ali što se tiče zapošljavanja i te ekonomske strane, za nas Bošnjake to je jako neugodna situacija. Malo je Bošnjaka vraćeno na njihova predratna radna mjesta, sa kojih su nasilno otjerani. Žao mi je što to moram reći, ali to je tako. Naši ljudi su vrijedni i nekako se bore za svoju egzistenciju“, kaže efendija Okanović i naglašava: „Posljednjih nekoliko godina, prvu čestitku koju dobijem, dobijem od svojih prijatelja pravoslavaca, tako da i sada kada dođem kući očekujem SMS poruke, ali prvo od svog prijatelja Željka.“

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odg. urednik:Svetozar Savić