Bez "dizajniranih beba"!

Dojče vele: Gospodine Kentenih, novim zakonom bi bilo odobreno testiranje embriona dobijenih vještačkom oplodnjom kako bi se ustanovilo da li u sebi nose nasljedne bolesti prije nego što se usade u matericu majke. Kakve će to imati posljedice na kliničku svakodnevnu praksu?

Prof. Heribert Kentenih: Ukoliko preimplantaciona dijagnostika (PID) postane svakodnevica u Njemačkoj, računamo sa oko 200 slučajeva, koji bi bili povezani sa vještačkom oplodnjom. Evo kako bi se to odvijalo: Uzmimo na primjer da smo danas obavili jednu vještačku oplodnju. Znači uzimamo jednu jajnu ćeliju i spajamo je sa spermatozoidom. Sutradan bi došlo do oplođenja, a prekosutra bismo imali embrion. Potom bi vjerovatno prošlo još dva do tri dana - u tom periodu bi se embrion pretvorio u višećelijski embrion. Tada bismo uzeli dio ćelije i preko noći bi moglo da se ispita, da li one u sebi nose genetski predodređene bolesti.

Dvadeset četiri sata kasnije ljekari bi imali rezultat i mogli da kažu: ovaj embrion je zdrav, ovaj nije. Potom bi zdrave embrione, po pravilu jedan ili dva, vratili u tijelo žene - u matericu. Sve u svemu, to bi potrajalo četiri do pet dana od početka vještačkog oplođenja.

Ovo do sada nije bilo dozvoljeno. Ali, nakon što je Savezni ustavni sud 2010. donio odluku da preimplantaciona dijagnostika nije zabranjena, za Vas i Vaše kolege ljekare se mnogo toga mijenja.

U reproduktivnoj medicini preovladava mišljenje da je ovo bila dobra presuda. Dvije bitne stvari postale su jasne: prvo, da ima smisla raditi analizu da li se u ćeliji nalaze određene bolesti. I drugo, time ipak nisu širom otvorena vrata kako bi se analiziralo sve moguće…Presuda se uglavnom poklapa sa idejama Ljekarske komore iz 2000. godine kada je rečeno da treba preispitati svaki slučaj pojedinačno. Drugim riječima svaki par koji dolazi na savjetovanje ima svoju sudbinu, životnu priču i u zavisnosti od toga, radiće se preimplantaciona dijagnoza.

Ako par na primjer već ima dijete koje boluje od nasljedne bolesti mukoviscidoze (također zvana "cistična fibroza", op.ur.), zato što su oba roditelja nosioci toga gena, onda se par nalazi pred odlukom o tome da li želi da preimplantacionom dijagnozom utvrdi da li je embrion zdrav ili nije i onda donese odgovarajuću odluku.

Ili će žena ostati u drugom stanju i nakon pregleda izvršiti abortus, ili će se embrion ispitati prije nego što se usadi u tijelo majke? Ova posljednja varijanta je, po meni, znatno humanija, jer se tako sprječava abortus. A dijete ne bi bilo 'dizajnirano', već bi samo embrion bio podložen testiranju na genetske bolesti.

Kada kažete dizajnirano dijete? Mislite li time da roditelji biraju kakvu će kosu imati, boju očiju... Da li je i to medicinski moguće?

Ne. To nije moguće. Jer, mi ne znamo kojim genetskim segmentima su kodirani boja očiju ili kose. I tu se mora otvoreno reći da je argument da će tako nastajati 'dizajnirane bebe' jednostavno loš argument. I to nije želja parova koji hoće da dobiju bebu. Ja još nisam sreo nijedan par koji kaže: 'Mi želimo takvo i takvo dijete!' Doduše, postoje parovi koji dođu i kažu: 'Mi imamo tri sina i sad bismo voljeli da dobijemo jednu djevojčicu.' Ali i takvo što je u Njemačkoj zabranjeno. A po mom mišljenju to tako treba i da ostane.

Postoji li primjer neke druge zemlje za koju biste rekli: 'E takvo što želim da vidim i u Njemačkoj!'?

Da. Naravno. S odobravanjem gledamo na to što se radi u Engleskoj. Ni u Engleskoj nije sve dozvoljeno, ali postoje jasne zakonske smjernice. U toj zemlji postoji nacionalno tijelo koje reguliše, ne samo ustaljene forme vještačke oplodnje, već i one koje se donesu nakon etičke debate: 'Ovaj proces je dozvoljen, a ovaj ne!' To se u Engleskoj uvijek događa na velikim etičkim debatama i tako se dođe do dogovora. Dok su u Njemačkoj, kao i u mnogim evropskim zemljama, pojedine radnje jednostavno zabranjene, bez medicinskog ili etičkog stava.

Profesor Heribert Kentenih je primarijus Udruženih klinika Crvenog krsta Njemačke u Berlinu.

Razgovarao: Andreas Cimons / Pripremio: Svetozar Savić

Odgovorna urednica: Marina Martinović