Bijeg u zapadnu Njemačku

Dana 23. oktobra 1988. godine, u jednom selu između tadašnje Čehoslovačke i Austrije dvoje mladih iz DDR-a se zaustavljaju uz graničnu ogradu, penju se na krov njihovog trabanta i sjekaju bodljikavu žicu. Mladić skače u vodu, dok se djevojka dvoumi. U tom trenutku nekoliko vojnika granične službe puca iz automatskih pušaka na njih. Ipak, oboje uspijevaju dostići austrijsku obalu, gdje su ih čekali prijatelji. Dvadeset godina poslije Ulrich i Kerstin Trautwein (Ulrih i Kerstin Trautvajn) po prvi put pričaju o svom bijegu.

Pažljiv izbor mjesta bijega

Ulrich i Kerstin Trautwein su za bijeg izabrali vjerovatno najslabije čuvano mjesto na granici. Tačnije, izbor je bilo selo Vysoka, koje se nalazi sjeverozapadno od slovačke prijestolnice Bratislave. Granica sa susjednom Austrijom se proteže duž rijeke March. Tu se danas nalazi glavna ulica, a nekada je tu bila granična ograda.

U podne 23. oktobra 1988. godine stigli su na to mjesto. Bili su djeca porodica iz Drezdena koje su imale kritički stav prema režimu, odavno su bili sigurni da žele napustiti DDR. Stekli su zvanje fizioterapeuta, jer im je režim onemogućio da studiraju medicinu. Državna služba sigurnosti- Stasi, je te godine posebno pojačala pritisak na građane, što je bio dodatni povod za bijeg. Izabrali su selo Vysoka jer su to mjesto poznavali od ranije, kaže Kerstin Trautwein: „Znali smo za zid i da moramo dolje skočiti. Čak smo prethodno vježbali skakanje, bavili se sportom i skakali sa drveća. Tako smo se pripremali.“

Ulrich Trautwein približila je svoj automobil, svijetloplavi Trabant, uz ogradu, zatim su se popeli na krov automobila. Kliještima za žicu presijecaju ogradu i skaču. Ulrich je već na obali, a zatim u vodi. Ovdje je rijeka Machra široka 50 metara, a granica s Austrijom je njena sredina. "Skakanje sa zida je bilo najopasnije prilikom bijega. Kada sam već bio skoro u rijeci, Kerstin je viknula: Ne mogu. Ja sam joj doviknuo: Moraš!"

Bijeg od pripadnika granične službe

Kerstin je također skočila ali ih je u tom trenutku primijetila granična služba. Potrajalo je samo trenutak, a onda su počeli pucati na Urlicha, a zatim i na Kerstin. "Odjednom sam osjetila snažan udarac, bilo mi je jasno da se nešto dogodilo.“

Jedan od oko 200 ispaljenih hitaca pogađa Kerstin u leđa. Tešto povrijeđena uspjela je da dođe do austrijske obale gdje ih čekali Ulrihov vrat i njegova žena.

Hitac kroz tijelo

U bolnici su doktori ustanovili da je hitac prošao kroz Kerstinovo tijelo, te nije bio opasan po život. Sutradan, kada su Kerstin i Ulrich bili već na sigurnom, u pograničnom mjestu Vysoka istraga je bila u toku. Policija je ispitivala mlade vojnike granične službe. Peter Ščepan, svjedok događaja, opisuje: "Momci koji su pucali, plakali su. Bili su zabrinuti za svoju sudbinu. Inspektor državne bezbjednosti je vikao na njih: "Zašto ih niste zaustavili? Ja bih uzeo pištolj i pucao dva puta u glavu i to bi bilo to." Tog inspektora bih ja kaznio, jer on daje naređenja. Obični vojnici ih samo izvršavaju."

Dvadeset godina poslije, Ulrich i Kerstin Trautwein po prvi put su ispričali svoju priču. Priču o sreći, koja je na taj dan 1988. godine bila zaista "velika sreća.“ Da je neko od nas poginuo, mislim da bi onaj preživjeli drugačije pričao o tom događaju. Bio bi veliki izazov raditi na otkrivanju odgovorne osobe. Međutim, za nas lično to je završena stvar. Ali to se, naravno, odnosi samo na nas.