100. rođendan majke džeza

"Imala je tek 17 godina i bila je nešto punačkija, lijepa i potpuno nepoznata. Pjevala je tako kao da je svaki stih već proživjela." Tako je producent Džon Hemond opisao prvi susret sa Bili Holidej, kada ju je 1933. čuo u jednom klubu u Njujorku. Hemond poziva tada već proslavljenu džez zvijezdu Bena Gudmena da je čuje i ubjeđuje ga da joj sa svojim orkestrom omogući snimanje na televiziji CBS. Tada su zabilježeni prvi tonski zapisi 'Riffin the Scotch' i 'Your Mother's Son-in-Low'. No, Bili Holidej nije bila Hemondovo jedino otkriće; tu su i Bob Dilan, Pit Sidžer ili nešto kasnije Brus Springstin.

Iz jednostavnog okruženja

Bili Holidej, djevojka orkanskog glasa nije bila muzički obrazovana, nije imala ni veliki raspon glasa a nije znala ni da čita note, pjevala je najčešće samo balade. Njeni idoli su bili slavna bluz pjevačica Besi Smit i džez legenda Luj Armstrong, koje je slušala na pločama dok je radila u jednom bordelu.

Bili Holidej je rođena 7. aprila 1915. u Filadelfiji u SAD kao Elinora Fagan. Odrasla je u Baltimoru. Roditelji, koji su bili tinejdžeri kada su je dobili, nikada se nisu vjenčali. Njen otac Klarens Holidej, kasnije uspješan džez muzičar, jedva da je poznavao ćerku. A majka, Sedi Fagan, malo je brinula o njoj. Iz škole je stalno bježala pa je završila u vaspitno popravnom domu. Kao desetogodišnjakinja bila je i žrtva silovanja. Kasnije je radila i kao prostitutka u Harlemu u Njujorku.

Između njenih uspjeha na sceni, koji su je doveli i do Karnegi hola i Metropoliten opere, kao i na evropsku turneju, imala je i dva propala braka i dva hapšenja zbog problema s narkoticima. Umrla je od ciroze jetre uzrokovane alkoholom u jednoj njujorškoj bolnici gdje je bila čuvana i još na samrtničkoj postelji uhapšena od strane policijskih snaga za borbu protiv narkotika. Sarađivala je sa svim velikanima džeza tog vremena. No, ljubav miliona obožavalaca joj je malo koristila. Bilo je čak sporno i ko će da plati podizanje spomenika 'Lejdi Dej'.

Ispred svog vremena

Bio je to kratak i vrlo produktivan život; sa stotinama snimljenih ploča i bezbroj nastupa. Nakon početnih nastupa u klubu Spikizi (Speakeasy), u kojem se u doba prohibicije ilegalno konzumirao alkohol, 1935. je počela njena karijera. No, njeni početni snimci nisu imali mnogo uspjeha, pričao je kasnije Hemond. "Sa Bili je bilo problematično to što je ona muzički bila ispred svog vremena. Sloboda kada je riječ i u tekstovima i u muzici nije bila omiljena u muzičkoj produkciji tog vremena. Prve istinske pohvale za Bili Holidej ne stižu od američkih već od evropskih kritičara."

A o sopstvenoj vokalnoj tehnici, pjevačica je govorila u autobiografiji 'Lady Sings the Blues' ('Dama koja pjeva bluz'). "Ja to ne gledam kao pjevanje. Prije se radi o osjećaju. Pokušavam da improvizujem, kao Lester Jang ili kao Luj Armstrong ili neko drugi kojem se divim. Mrzim to 'ravno' pjevanje. Ja melodiju moram da preradim kako bih je onda donijela na svoj način. To je sve što znam."

Glas-instrument

A to je bilo dovoljno. Ovaj način pjevanja miješala je na najsuptilniji način sa muzičarima koji su takođe improvizovali: od 1936. sa Lesterom Jangom - koji joj je i dao slavni nadimak 'Lejdi Dej' - od 1937. sa Kauntom Besijem te od '38. sa Artijem Šoom. Ali, uspjesi su uvijek bili zalijevani kapljicama vermuta. Kao i milioni drugih crnaca i Bili Holidej je trpjela rasnu diskriminaciju zbog svoje boje kože. Zbog svoje nešto svjetlije puti morala je da se, prilikom nastupa sa Kauntom Besijem, šminka 'crnje': bijela pjevačica koja pjeva sa crnačkim bendom bi u to vrijeme bio pravi skandal. Bili Holidej je pak rušila stereotipe. Nastupi sa Artijem Šoom bili su prvi nastupi jedne crne žene sa bjelačkim orkestrom. Pjevačica je morala uvijek da ulazi na stražnji ulaz i nije joj bilo dozvoljeno da za večerom sjedi za istim stolom sa članovima orkestra. No, njen uspjeh je bio vrtoglav i nezaustavljiv. Kasnije je nastupala 'Bili Holidej i njen orkestar'. 1947. se pojavljuje i na filmu sa svojim idolom Lujom Armstrongom u kojem ne igra sebe već neku služavku.

Ikona građanskog pokreta

Sa pjesmom 'Strange Fruit', koju je Holidej pjevala 1939. direktno je ušla u borbu protiv diskriminacije. Pjesma pjesnika Ejbela Meropola koja je muzički obrađena bila je stravičan dokument koji je govorio o široko rasprostranjenom linču crnaca u državama na jugu SAD. Produckija ploča Kolumbija smatrala je pjesmu previše riskantnom, a i sam producent Džon Hemong ju je odbio. Ali, produkcijska kuća Komodor objavljuje pjesmu koja postaje njen najveći hit i od Bili Holidej pravi ikonu američke ljevice i društveni fenomen. Kao simbol građanskog pokreta koji se bori za ljudska prava magazin Tajm je pjesmu 'Strange Fruit' proglasio pjesmom stoljeća.

Šta ostaje...

Pjesme koje su pisane za Holidej i u čijim je komponovanjima i sama učestvovala poput: 'Lover Man', 'Hush Now, Don't Explain' ili 'Long Gone Blues' i danas su podjednako poznate kao i u vrijeme njenog kratkog života. Ali, i velikom broju drugih klasika kao što su Geršvinovi (Džordž) hitovi 'You Got to My Heart' ili 'I Can't Get Started' dala je svoj prepoznatljiv pečat. Pored bijelog cvijeta u kosi koji je 'Lejdi Dej' uvijek nosila, ostala je upamćena po svojoj suptilnoj interpretaciji. Pa čak i kad je njen glas s godinama postao grublji, Bili Holidej mu je davala magiju ritmom.

Pored tehnike pjevanja prije svega je intenzitet njenih nastupa od nje učinio uzor mnogim drugim pjevačima. Recept je jednostavan, govorila je sama Holidej koja je imala jako težak život. "Pjevati pjesme poput 'The Man I Love' ili 'Porgy' nije više samo posao kada sjednete i jedete kinesku patku - iako volim kinesku patku - ja sam pjesme poput ovih živjela."

Američki džez kritičar, Ralf Glison kazao je 1973. ovako: "Ona je bila najveća džez pjevačica svih vremena. Onaj ko danas pjeva džez i uz to je žena, pjeva nešto od Bili Holidej. Drugačije jednostavno ne može. Ne postoji pjevačica na koji Bili Holidej ne bi mogla da utiče."