050810 Gleichstellung Homsexuelle

"Ja sam homoseksualac i to je u redu!", tako je 2001. godine pred TV kamerama, gradonačelnik Berlina Klaus Voverajt napravio revoluciju, krajnje samouvjereno i iskreno. Pa ipak, biti homoseksualac i baviti se politikom nije nimalo lako. Politički protivnici, u svojim napadima, kad im to zatreba, znaju i nečiju seksualnu orijentaciju da zloupotrijebe. U svijetu kulture i zabave, homoseksualci ne moraju da se kriju. Javnost ih doživljava kao kreativne i pomalo otkačene. Iako je riječ o pozitivnom klišeu, homoseksualci i lezbejke u Njemačkoj žive krajnje normalnim životom, kao i svi ostali. Razlika je jedino u tome što kraj sebe imaju osobu istog pola.

Nedostaju nam prava kod plaćanja poreza

Tomas i Rajner su pre dve godine sklopili partnerstvo, koje priznaju i zakon i država. Od avgusta 2001. godine je to u Nemačkoj moguće. Drugim riječima, homoseksualni parovi se tretiraju kao supružnici, ali nemaju iste privilegije, kao heteroseksualci. Prije svega ne kada je riječ o poreskim pravima i obavezama.

"Nismo sa tim računali, ali nekako je sve dobro krenulo. Tamo gdje smo se upoznali, postojala je mogućnost i da se uzmemo. I onda smo poželjeli to i da učinimo... I u bolnici, kada se nešto dogodi, priznaju naše partnerstvo. Nedostaju nam naravno prava koja drugi imaju pri plaćanju poreza i pravo nasljedstva. To bismo takođe željeli da imamo."

Procjene o tome koliko homoseksualaca u Njemačkoj živi su različite. Sociolozi tvrde da u prosjeku kod svake pete do desete osobe postoje homoseksualne sklonosti. Drugim riječima, to znači da mnogi iz straha ipak kriju da su homoseksualci. Anete Vahter, privredni konsultant kaže:

"Pomislićete kako je to korak unazad, ali nije. Nisam tog mišljenja. Okolnosti su prilično na visokom nivou. Ali, mi i dalje moramo da ukazujemo na naše zahteve, da nas ne bi zaboravili i da ne bismo krenuli unazad."

Keln kao gej prijestonica

Homoseksualci u Njemačkoj se ipak i dalje suočavaju sa diskriminacijom. U mnogim segmentima života i institucijama, poput crkve, policije, vojske, škole. I u mnogim branšama, na radnom mjestu, kolege ih često diskriminišu.

Samopouzdanje homoseksualaca naročito dođe do izražaja kada pojedini političari pokušavaju da dovedu u pitanje njihova prava. U manjim sredinama je netrpeljivost prema homoseksualcima i dalje prilično rasprostanjena. Zato se većina njih odlučuje na život u velikim gradovima, Frankfurtu, Berlinu, Hamburgu ili Kelnu koji je posljednjih godina prerastao u "gej prijestonicu".

Tolerancija stanovnika Kelna prema onima koji su drugačiji igra presudnu ulogu. Mada homoseksualci u Kelnu predstavljaju i važan ekonomski faktor. Većina njih dobro zarađuje, a vole i da potroše. Zato i ne iznenađuje to što je grad Keln domaćin mnogobrojnih festivala, pa tako i Parade ponosa ili Gej igara.

Gej zajednica u Kelnu je naročito aktivna. Brojni projekti, poput Vile Anders se tu tokom godine realizuju. Riječ je o naselju u kojem žive homoseksualci, koji ne žele da budu sami, nevažno koliko imaju godina i kog su pola. Dobrodošli su naravno i oni koji nisu homoseksualci.

"Nevažno da li je riječ o mladim, starim, siromašnim ili bogatim ljudima. Onima koji su slobodni ili u vezi, sa porodicom ili bez. Važno je samo da žele da žive u okruženju u kojima se poštuje pravo na individualnost, poštuju oni koji su drugačiji."

Autor: Peter Kolakowski/ Nebojša Jakovljević

Odg. urednik: Svetozar Savić