Božje djelo se ne da uništiti

Sala berlinskog Muzeja evropskih kultura je povodom svečane dodjele nagrade bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Poštovaoci rada berlinske fondacije „Überbrücken," u prijevodu „ Premošćivanja",  su svojim prisustvom htjeli odati svoje priznanje ovogodišnjoj dobitnici Nagrade za integraciju koju ova zaklada svake druge godine dodjeljuje osobi koja se posebno zalaže za pomoć traumatiziranim osobama. Upravni odbor fondacije, koja ove godine slavi 10-godišnji jubilej,  je odlučio da nagrada, dotirana sa 2000 eura, ove godine ode u Bosanski Aleksandrovac pored Banjaluke, u tamošnji Centar za liječenje ovisnika o drogama „Marjanovac",  tačnije u ruke njegove voditeljice, časne sestre Ancille Vukoje. 78-godišnja sestra Ancilla je prije 16 godina pokrenula ovaj projekat, prvi ovakve vrste u BiH.

Samostan duge tradicije preživio Drugi svjetski, ali ne i posljednji rat 

Časna sestra iz reda Moliteljica krvi Kristove je već sa 16 godina odlučila da svoj život posveti Bogu, vjeri i pomaganju drugima. Studirala je u Zagrebu nakon čega je došla u samostan „Marjanovac", koji je osnovan  1888. godine, u  tadašnjem  Mittel-Windthorstu, maloj njemačkoj koloniji na putu između Bosanske Gradiške i Banja Luke, osnovane nakon aneksije BiH od strane Austro-Ugarske Monarhije. Časne sestre su tada, po navodima, organizovale nastavu za djecu doseljenih Nijemaca, ali i za drugu djecu koja su željela učiti njemački jezik. Nakon Drugog svjetskog rata škola biva zabranjena, no časne sestre i dalje ostaju  u samostanu: daju  časove vjeronauke te sviranja i šivanja, te sakupljaju ljekovito bilje. Početkom ratova na području bivše Jugoslavije 1991. godine se  katolička zajednica naglo smanjuje. Preostale tri sestre su u maju 1995. protjerane a samostan je oduzet. Vlasti Republike Srpske su potpuno devastiranu građevinu vratile Katoličkoj crkvi, sedam godina kasnije, u maju 2002.

Droge i onda i sad veliki problem u BiH

Ancilla Vukoja priča da ju je, nakon svega proživljenog, bilo strah vratiti se nanovo u Bosanski Aleksandrovac, no da joj  je vjera u Boga dala snagu i hrabrost da to učini. Zajedno sa drugim časnim sestrama je odlučila da uz pomoć više evropskih humanitarnih organizacija obnovi prostorije „Marjanovca“ i otvori centar za liječenje ovisnika o drogama. „To je tada bio pionirski posao“, ističe agilna 78-godišnjakinja.„Tada nije bilo niti jednog ovakvog centra u BiH, a droga i ovisnika o njima je bilo mnogo", kaže. Do danas je kroz centar prošlo više od 500 ovisnika.  Dobar dio njih je uspješno okončalo liječenje, no bilo je i onih koji su ga napustili ne uspjevši da se oslobode poroka droga. 

Saradnja sa Berlinom od samog početka  

Podrška iz Berlina radu centra je počela posjetom grupe terapeuta okupljenih u Centru za Jugoistočnu Evropu koji su pomagali ratom traumitiziranim izbjeglicama iz BiH. Voditeljica centra Bosiljka Schedlich je već tada prepoznala značaj rada Ancille Vukoje te se godinama zalagala za pomoć samostanu. Schedlichova je i osnivač fondacije „Überbrücken“ čiji je kuratorium odlučio da svoju ovogodišnju Nagradu za integraciju dodijeli centru „Marjanovac". Predsjednik fondacije, ugledni njemačko-francuski istoričar Étienne François, je u svom laudaciu izrazio veliki respekt prema radu Ancille Vukoje, pozivajući vlasti Republike Srpske da i same odaju više poštovanja prema radu ove nevladine organizacije koja pomaže svim ljudima koji trebaju njenu pomoć, bez obzira na njihovu  vjersku ili nacionalnu pripadnost. U ime Bošnjaka u Berlinu je časnoj sestri Ancilli čestitao predsjednik Islamskog centra Bošnjaka, Meho Travljanin, koji je također istakao da bi centar „Marjanovac" trebao biti primjer humanitarnog angažmana u BiH.

Sestra Ancilla strahuje za budućnost „Marjanovca“

Dobitnici Nagrade za integraciju je, kaže, skoro neprijatno od toliko lijepih riječi i želja koje je dobila u Berlinu. Iako je u poodmakloj životnoj dobi, nije joj, dodaje, bilo teško, da se uputi u pravcu njemačkog glavnog grada. Iako njoj lično materijalna dobra ništa ne znače, raduje se što će ovu nagradu u vrijednosti od 2000 eura  moći uložiti u daljnji rad centra. Brine se za njegovu budućnost jer je pomoći sve manje. Od zvaničnih organa RS nema nikakvu finansijsku podršku. Jednom prilikom je, priča, poslala pismo Miloradu Dodiku, tada premijeru RS.  Nakon mjeseci ćutanja je na račun centra uplaćena suma od 20 000 konvertibilnih maraka. Ministarstvo za porodicu i mlade RS je za svih 16 godina rada centra „Marjanovac" doniralo dva puta po 5000 KM. Sestra Ancilla bi se radovala kada bi njen angažman bio tako poštovan i u samoj BiH. Ove godine obilježava 60 godina odlaska u red Moliteljica krvi Kristove i tim povodom je počela da piše jednu vrstu memoara. O lijepim i ružnim doživljajima. Naročito su je, ističe, ražalostila pisanja pojedinih medija da kroz rad centra za ovisnike o drogama ustvari želi da misionira za njihov prelazak na katoličku vjeru. Religija u samom centru, ističe, ne igra nikakvu ulogu. Samo vjera i nada u ozdravljenje i povratak u normalan život. Njena vjera u Boga je, kaže, njena privatna stvar, a centar „Marjanovac" ipak „Božje djelo". Jer, da nije tako, sve napade na njega i na njegov rad, ne bi uspio preživjeti.