BOSNA I HERCEGOVINA KAO BELGIJA BALKANA?

Bosnu i Hercegovinu su i mnogi drugi prije Ešdauna sanjali kao Belgiju, Švajcarsku i Luksemburg, a zemlje Balkana kao Skandinaviju. Obećanje je oduvijek bilo ludom radovanje. Ešdaun je prvog radnog dana u BiH obećao i pravdu i posao, ulazak u Partnerstvo za mir pri Nato savezu, i početak pregovora o pridruživanju. Obećavao je hapšenje Karadžića i Mladića, jačanje centralnih institucija vlasti na štetu entiteta, i mnogo toga još. Sve je to već trebalo da se izdešava, ali od toga za sada ništa.

Ni najnovijoj Ešdaunovoj viziji o Bosni i Hercegovini kao Belgiji Balkana nema se šta, ni politički ni moralno, prigovoriti. Svako, pa i visoki predstavnik ima pravo na maštarije. Ešdaun, međutim, po službenoj dužnosti i visini mjesečne plate koju prima, ne bi trebalo da ima pravo na jalove političke izjave i ombanjivanje javnosti bosansko-hercegovačkog feuda kojim upravlja. Ili, ako to već čini, trebalo bi i da pojasni u kojem budućem vijeku on Bosnu i Hercegovinu vidi kao Belgiju. Sa sadašnjim odnosom međunarodne zajednice prema BiH, sa stalno rastajućim domaćim nacionalizmom i sa potpuno degeneričnim ustavnim ustrojstvom zemlje, u skoroj budućnosti nije moguće govoriti ni o fizičkom opstanku jedinstvene države, a kamo li o konstituciji i efikasnosti po belgijskom receptu.

Zašto su želje Pedi Ešdauna nerealne?

Prvo zbog toga što su ovakve izjave identične svim ranijim paušalnim tvrdnjama i promašajima po kojima je na tlu Bosne i Hercegovine moguće presađivati pelcere irskog ekonomskog prosperiteta, skandinavske toleranicije, švajcarskog federalizma, njemačkog konfederalizma ili belgijske jezičko-regionalne konstitutivnosti. Sve su to notorne zablude koje između zapadnih prijestolnica i Sarajeva cirkulišu punih petnaest godina. Da je to bilo moguće, bivša Jugoslavija se ne bi ni raspala, već bi se u hodu transformirala u savremenu decentraliziranu, višepartijsku državu koja bi kao takva, postala i punopravnom članicom EU najmanje deceniju prije Poljske, Mađarske, Češke i Slovačke, a da i ne govorimo o Estoniji, Litvaniji, ili Rumuniji i Bugarskoj.

Drugi bitan razlog zbog kojeg je Ešdaun u zabludi, jeste geopolitički faktor. Po mnogim relevatnim procjenama, ukljkučujući i belgijske analitičare, Kraljevina Belgija bi se, uz sve svoje formalno-javne manifestacije zajedništva, odavno već raspala na Valoniju i Flandriju da se kojom nesrećom ne graniči sa jakom Njemačkom, ništa manje jakom Francuskom i sa visoko-demokratskom Holandijom. Sjedišta NATO-a i Evropske unije nisu slučajno baš u Briselu.

Osim što ima potpuno drugačije susjede, što nema sjedišta najvećih međunarodnih interesnih zajednica i što nije kraljevina, BiH nema ni unutrašnji integrirarjući faktor u vidu uticajnog predsjednika države ili kralja. Nema državnu himnu. Nema stadion Hejzel koji ujedinjuje svih deset miliona stanovnika Belgije i kada gostuju reprezentacije Francuske, Holandije ili Njemačke, dok u BiH predsjednik Paravac navija za Srbiju Crnu Goru, a predsjednik Čavić za Hrvatsku. BiH nema ni zajednički državni praznik kao što ima Belgija, kada se u julu svaka godišnjica nezavisnosti proslavlja vojnim plotunima, vatrometom i opštenarodnim veseljem. Bosna i Hercegovina još mnogo toga nema.

Najvećim dijelom je kriva historija, velikim dijelom Evropska unija čiji je Ešdaun specijalni predstavnik, a dobrim dijelom je odgovoran i sam Ešdaun, koji ni do dan-danas nije shvatio da je Bosna i Hercegovina na Balkanu, a da je Balkan laboratorija koja je koncipirana takvom upravo u njegovom Londonu i još nekoliko centara moći od čije volje će još zadugo zavisiti sudbina mnogih malih prosječno siromašnih zemalja.

Ešdaunova izjava da Bosnu i Hercegovinu vidi kao Belgiju Balkana, bila bi doista prvorazredna vijest, ukoliko bi njegova najnovija izjava bila odraz raspoloženja onih koje Ešdaun već skoro tri godine i predstavlja u Sarajevu.