Brasilien bleibt seiner Guerillera treu

Politički sadržaji nikoga nisu posebno zanimali u tjednima između prvog i drugog izbornog kruga. Dvoje kandidata – predsjednica Rousseff i njezin konzervativni izazivač Aesio Neves, međusobno su se optuživali za korupciju, tražili mrlje u biografijama jedno drugog. Neves je pričao o korupciji, Rousseffo pak o vožnji u pijanom stanju. Izborna kampanja, prema nepodijeljenoj ocjeni analitičara, bila je najprljavija u novijoj povijesti brazilske demokracije.

I upravo su optužbe za korupciju dovele Dilmu Rousseff u nezgodan položaj. Prve dvije godine mandata njezin je položaj bio vrlo čvrst. No, povećanje cijena javnog prometa u Sao Paolu, 2013. godine, očito je bila kap koja je prelila čašu tisuća siromašnih Brazilaca. Uslijedili su prosvjedi koji su trajali sve do Svjetskog nogomentnog prvenstva ove godine. Iako bijes prosvjednika nije bio upućen direktno prema njoj, ipak je na kraju ona bila ta koja ga je najviše osjetila. Između ostalog i zbog toga što su korupcija i loša organizacija spomenuto SP u Brazilu učinili najskupljim prvenstvom svih vremena. Uz to, ona se morala suočiti s jednim dokazanim slučajem korupcije u svojoj stranci, nakon kojeg su njezini brojni suradnici završili u zatvoru.

Međutim, Dilma Rousseff se nije dala pokolebati i nastupala je onako kako je to uvijek činila – ofanzivno i borbeno. Poslije otvaranja SP-a, kada je Brazil pobjedio Hrvatsku a stadion skandirao protiv predsjednice, ona je izjavila kako je " u životu pretrpjela i ozbiljnije napade.“ Time je diskretno podsjetila na mučenje koje je prošla tijekom vojne diktature (1964-1985). Dilma Rousseff, kćerka jednog bugarskog imigranta, studirala je ekonomiju na sveučilištu u Belo Horizonteu i krajem šezdesetih se priključila gerilskoj grupi u čijem nazivu je stajalo da je „revolucionarna“ i – „naoružana“. Tada je bilo nezamislivo da će upravo ona, ljevičarka i revolucionarka, četiri desetljeća kasnije vladati Brazilom.

Naime, sve se promjenilo kada je sindikalac Luiz Injacio da Silva, osnivač Radničke stranke, dobio predsjedničke izbore 2002. godine. Popularni Lula je kao njen mentor postavio svoju političku kćer Dilmu Rousseff za ministricu ekonomije i energetike, a tri godine kasnije i za šeficu svog kabineta. A kada se 2010. legendarni predsjednik po ustavu više nije mogao kandidirati za novi, treći mandat, pomogao je svojoj nasljednici i svojoj stranci u izbornoj kampanji. Spol Dilme Rousseff nikada nije bio velika tema, iako je ona prva žena na čelu zemlje u povijesti. Jedino je brazilska varijanta portugalskog jezika postala bogatija za još jednu riječ - presidenta – iako uobičajena riječ presidente se zapravo može primjeniti i koristiti za oba spola.

U Lulinoj sjeni

Predsjednica se pokušavala profilirati kao legitimna nasljednica prethodnika Lule da Silve. To je podrazumijevalo masovne socijalne programe na unutarnjem i vanjskom planu. Sve to je Dilma Rousseff morala postići i to s manjkom karizme u odnosu na Lulu. „Naslijeđe Lulinog bombastičnog stila vladanja teško je poput olova“, zapisao je bivši predsjednik Fernando Henrique Cardoso (1995-2002) u jednoj kolumni najčitanijih brazilskih novina "O Globo". Dilmu Rousseff je pratio imidž dogmatične tehnokratkinje, koji je uspijevala umanjiti jedino svojom ratničkom prirodom. Protiv volje vlastite vladajuće koalicije otpustila je nekoliko ministara optuženih za korupciju. Time je očigledno uvjerila većinu građana. Njezine pristalice – uglavnom siromašni dio iz gradskih predgrađa i manjih mjesta – toliko su joj vjerni da je od početka do kraja ostala favoritkinjom za novi mandat.

Izbore je dobila s 51,65 posto glasova. Sami izbori su protekli vrlo tijesno, neodređeno, do kraja se nije znalo tko će na kraju odnijeti pobjedu - uglavnom zato što su bolje stojeći Brazilci gorko razočarani predsjednicom. Socijalne programe financira upravo srednja klasa, no ulice Brazila su i dalje, zbog kriminala, vrlo nesigurne. One su najčešće i zakrčene budući da se broj teretnih vozila udvostručio u posljednjih deset godina. Za cjelokupno lošu gospodarsku situacija razlog ne može biti intervencionizam Radničke stranke i same predsjednice. Sada Dilma Rousseff ispred sebe ima još četiri godine za dokazivanje. Sve su glasniji zahtijevi da se nakon njezinog drugog mandata, vrati Lula da Silva. Ali sigurno je da će se do tada i Dilma Rousseff morati boriti za svoje vlastito političko nasljeđe.