Ceremonija koja budi sjećanja

„Svečana ceremonija otvaranja muslimanskog kulturnog spomenika u srpskom dijelu BiH dva desetljeća nakon rata budi sjećanja na tadašnji konflikt. U subotu u Banja Luci bi nakon višegodišnje obnove trebala biti ponovo otvorena džamija Ferhadija, koja je srušena 1993. godine. Poduzete su mjere da bi svečanost mogla proći bez problema, rekao je Milorad Dodik, separatistički predsjednik Republike Srpske“, piše Tiroler Tageszeitung. „Tokom rata u BiH u Banja Luci je porušeno svih 16 džamija. Prvi pokušaj obnavljanja Ferhadije 2001. godine je prošao u znaku nasilnih protesta srpskih nacionalista. Jedna osoba je izgubila život, a više od 30 je povrijeđeno. Zvanično policija ne očekuje probleme u subotu. Ipak su snage sigurnosti u punoj pripravnosti“, piše Tiroler Tageszeitung.

Lekcija i za Europu

Štampa na njemačkom komentira odluku turskog premijera Ahmeta Davotoglua da odstupi sa svih funkcija – premijerske i pozicije predsjednika stranke.

„Upravo na dan njegovog najvećeg političkog trijumfa, preporuke Europske komisije za ukidanje viza za putovanje u zemlje Šengena turskim građanima, Davutoglu je od strane predsjednika Redžepa Taiba Erdogana razvlašćen spretnim potezom. Iako ga Ustav strogo ograničava, Erdogan određuje političku agendu. Lekcija za Europu glasi: U Turskoj samo jedan odlučuje, bez obzira s kim se razgovara. Misli li EU ozbiljno sa demokratskim standardima kao preduvjetima za viznu liberalizaciju onda se više ne može suzdržavati da jasno govori s čovjekom koji u Ankari zaista vlada: Redžepom Taibom Erdoganom“, piše Frankfurter Rundschau.

Frankfurter Allgemeine Zeitung razmišlja o tome kakve konsekvence promjena na čelu turske vlade može imati za europsku politiku prema izbjeglicama: „Za budućnost sporazuma EU-Turska to znači da njegova provedba još više nego do sada ovisi od raspoloženja predsjednika Erdogana. To naravno važi i za budućnost cijele Turske, koja ide korak dalje u pravcu autoritarne vladavine. Turska je trenutno nezamjenjiv partner i to će zbog pozicije i veličine i ostati“, navodi FAZ.

Badische Neusten Nachrichen očekuje nesigurna vremena: „Bez obzira ko će doći nakon Davutoglua: Erdogan će ovaj put još pomnije paziti na to da ove pozicije popuni sa nekim poslušnikom, koji samo klima glavom. To zahtijeva još više senzibilnosti u ionako teškom odmjeravanju između kritika zbog aktualnog stanja stvari i suradnje u izbjegličkoj krizi.“

Upravnik koji je zaustavio tok istorije

Prije 17 godina, usred rata na Kosovu, NATO je poslao jedan strateški važan voz na rumunsko-srpsku granicu. Voz je već bio blizu cilja, kada je naišao na upravnika jedne rumunske seoske željezničke stanice.

Upravnik je postupio po propisima – i zaustavio tok istorije.

„Selo se zove Pijelešti, a upravnik željezničke stanice – Florin Patračoju. „NATO je tada bombardovao Srbiju. Rumunija je bila umiješana utoliko što je njena vlada u nastojanju da se što prije učlani u NATO, otvorila za tu Alijansu svoje kopnene puteve i vazdušni prostor. Sada je došlo vrijeme za prvo korišćenje takvog puta – bila je to jedna željeznička pruga […] Zadatak: NATO je htio da prebaci jednu radarsku stanicu na granicu sa Srbijom, kako bi nadzirao vazdušni prostor i alarmirao štab u slučaju da Srbija u poslednjoj fazi rata bude pokušala da proširi borbe na rumunsku teritoriju. Zbog toga je trebalo da se velike i teške sprave najprije sa tri aviona prebace iz Ajdahoa u američku vojnu bazu u Ramštajnu. Tamo je sve prebačeno na voz koji je – pun američkih vojnika - krenuo ka jednoj vazduhoplovnoj bazi u rumunskoj Krajovi. Nije se baš sve odvijalo po planu, nakupila se se već tri dana zakašnjenja, i kada je voz 3. juna stigao u Pilešti, svima se žurilo.“

„Niko nije očekivao dalje prepreke. Trebalo je samo prebaciti lokomotivu na drugi kraj kompozicije, nikakav problem, to je bio posao od nekoliko minuta. Od Pijeleštija do cilja je bilo samo još pet kilometara, tako da se očekivalo da radarska stanica počne da radi još istog dana.“

„No, željeznička stanica u Pijeleštiju je bila carstvo čovjeka, za koga su propisi bili svetinja. Pripremni kurs za upravnika stanice Patračoju je završio dvije godine ranije, u Bukureštu, kao najbolji u klasi. Njegov instruktor, Viktor Nikolesku, imao je običaj da kaže da na željeznici važi princip da se propisa treba pridržavati i to ne 80 odsto, ne 90 odsto već... stopostotno! Patračoju je to usvojio, i zato je (kada je stigao voz NATO-a) , po običajima svakog dobrog upravnika željezničke stanice da se najprije provjere papiri, poslao upravnicu skladišta Ekaterinu Parvu, da to i učini.“

„Kada je pogledala dokument od pet strana, ustanovila je da na njemu nema carinskog pečata. Voz, na prelasku iz Mađarske u Rumuniju, nije kontrolisan. Nije teško zamisliti da su se na toj granici službenici, pri pogledu na voz koji je izgledao kao demonstracija sile na točkovima, potpuno ukočili, ne želeći da gnjave putnike kontrolama. Ali, u Pijeleštiju se sve radilo po propisima. Gospođa Parvu je informisala svog šefa; on je pogledao u dokumentaciju, vidio i sam da nema carinskog pečata i rekao da će voz morati da ostane u stanici dok ga carina ne prokontroliše.“

Oficiri i vojnici NATO-a nisu mogli da vjeruju šta se dešava. Zapovjednik voza, komandant Hesus Flores, ozbiljno se unervozio. Srećom, Patračoju nije poslao voz natrag na granicu, već je pozvao carinike iz Krajove da dođu u Pilešti i izvrše kontrolu. I zaista, došla su tri carinika, koja su, shvativši šta se dešava, brzo prošli duž voza sa ozbiljnim izrazima lica i potom saopštili Patračoju da je „sve u redu“ i da „voz može dalje“. Ali, kada je Patračoju zatražio od njih da konačno udare pečat koji je nedostajao, oni to nisu htjeli – jer je to za njih značilo da preuzimaju odgovornost za „uvezenu“ opremu. Carinici su se pozvali na važnost čitave misije i na „viša mjesta“ koja su već odobrila prelazak voza preko granice. Ali, upravnik nije bio neko koga je lako zastrašiti. Bio je poznat po tome da misli ono što kaže, i nije prezao da to mišljenje izgovori u lice i svojim pretpostavljenim. „Bez carinskog pečata“, rekao je, „ovaj voz neće moći dalje“.

Autor teksta dalje opisuje kako je ubrzo o svemu obaviješten i rumunski državni vrh. Svi su se uznemirili i počeli su nervozni telefonski razgovori između predsjednika Emila Konstantineskua, ministra odbrane, ministra saobraćaja, i drugih funkcionera. Održano je nekoliko hitnih sastanaka. Rukovodstvo se bojalo ljutnje Vašingtona; neko je predložio i da se upravnik stanice u Pijeleštiju momentalno smijeni.

Dan se polako ali sigurno bližio kraju. Patračojuovi službenici na železničkoj stanici su složno podržavali svog šefa, diveći se miru sa kojim je radio svoj posao. Američki vojnici su već odavno bili izašli iz voza da bi se rashladili, zapalili cigaretu, malo prošetali. I onda su se na stanici pojavila dva visoka službenika rumunske željeznice i neuvijeno saopštila upravniku da će biti otpušten ako odmah ne dozvoli da voz nastavi putovanje. Odgovor je mogao i da se očekuje: „Neka vaš direktor dođe i preuzme stanicu, pa će moći da radi sa vozom šta hoće.“

Oko 17 sati, Patračoju je dobio svoj pečat. Protivnici su bili iznureni i pristali su na sve. Lokomotiva je zakačena na drugu stranu voza, povukla ga par metara i – ispustila dušu. Popravka je trajala daljih sat vremena.

Rat se ubrzo poslije toga završio i voz na koji je radarska oprema ponovo natovarena, trebalo je vratiti u Mađarsku – ponovo kroz Pijelešti. Ali, u međuvremenu je Florin Patračoju izračunao da NATO za korišćenje rumunske željeznice na tom potezu mora da plati taksu od 45.000 dolara (u gotovini ili čekom) – inače nema daljeg putovanja. Komandant Flores, iako je već upoznao upravnika iz Pijeleštija, bio je van sebe. Sada je kod Patračojua ponovo počeo da zvoni telefon, zvali su ga sa viših mjesta; počele su da padaju i uvrede, nazvan je kretenom, idiotom, rečeno mu je da Amerikanci mogu da plate taksu i kada stignu u Mađarsku. No, Patračoju je odgovorio da je sve to lijepo, ali da želi da to dobije i napismeno.

„Iz Bukurešta je zatim stigao telegram u kome je pisalo da je postignut dogovor, da će taksa biti plaćena u Mađarskoj i proslijeđena u Pijelešti. Ali, Patračoju je primijetio da je telegram potpisao neko ko je u železnici bio nadležan za teretni transport. A šta je sa putnicima – voz je prevozio i vojnike! Tako je Patračoju obavijestio Bukurešt da čeka još jedan potpis.“

„Treba li naglasiti ko je izašao kao pobjednik iz ovog rata nerava? – Upravniku niko nije mogao da nađe ni grešku u računici. Željeznica je u Pijelešti poslala ljude koji su računali i računali... i na kraju došli do iznosa od tačno 45.000 dolara. I naravno da je poslat i drugi telegram, formulisan onako kako je to Patračoju tražio – i kako su su to tražili pravo i propisi.“

Voz je mogao dalje. Ovaj put – poslije dvije nedjelje“ piše Sueddeutsche Zeitung.