Džon Kenedi: Kraj jednog sna

Mnogi politolozi vrlo trezveno analiziraju Džona F. Kenedija kao predsjednika, i njihova ocjena glasi: Mnogo htio, mnogo započeo. Tako je, na primjer, zakon o građanskim pravima kroz Kongres progurao njegov nasljednik Lindon B. Džonson. Ili fatalni rat u Vijetnamu, koji je Kenedi prvo dramatično proširio, prije nego što je, neposredno pred smrt, počeo da govori o povlačenju. Ali, da li to znači da je bio osrednji ili čak loš predsjednik, kao što to danas u Vašingtonu kažu mnogi komentatori?

„Kenedi je cijeloj Americi pružio nadu. Optimizam, sposobnost Amerike da se otvori za nove avanture… To je njegova zasluga“, kaže Marvin Kalb sa vašingtonskog insituta „Brukings“. „Volio bih da toga danas ima malo više.“

Čarolija zvana Kenedi

Ipak, ni najveći skeptičari ne mogu da se otmu čaroliji „šta bi bilo kad bi bilo…“. Ona se i dan-danas vezuje za Kenedija. Na komemorativnom koncertu u crkvi u kojoj je Kenediju 1963. čitano opelo, razgovaramo sa ljudima različitih generacija. Kristin Donovan se sjeća svijetlog, inspirativnog vremena i poleta – mladog predsjednika i njegove divne porodice: „Na trenutak je to bio Kamelot. Bilo je to divno vrijeme naše istorije. Njegova smrt je trauma za cijelu naciju. Ljudi su satima sjedeli ispred televizora. Crkve su bile prepune.“

Endrju Kraft je iz generacije koja nije doživjela Kenedija. Taj mladi čovjek, koji je na koncert došao sa prijateljima, kaže da mu je Kenedi uzor. Jedan stariji čovjek pokušava da bude racionalan: „Kenedi je više imidž, nego neko ko je nešto stvarno uradio. Njegov imidž je bio fantastičan i za mene kao brucoša. On nam je bio inspiracija, za sve nas koji su iza sebe ostavili konzervativne pedesete. Vremena su se promijenila a on je upravo bio simbol tog vremena.“

U Dalasu živi Ronald Džons, jedan od ljekara koji su Kenediju pružili prvu pomoć nakon atentata: „Sjedio sam u kafeteriji nakon jedne intervencije, bio je to 22. novembar 1963, pet godina poslije završetka studija. Onda je stigao poziv da se odmah javim centrali. Javio sam se na telefon koji je bio na zidu kafeterije: 'Doktore Džons, pucano je na predsjednika. Dovoze ga u hitnu, mi se spremamo'.“

Džons je tu priču često pričao. Međutim i nakon 50 godina, u momentima kada priča kako su on i njegove kolege nakon osam minuta bezuspješnih pokušaja da ga vrate u život, morali da konstatuju smrt predsjednika Kenedija, glas mu zadrhti. „Svi smo shvatili da je mrtav“, nastavlja Džons, „I mislim da je gospođa Kenedi to također shvatila. Znala je da umire još tokom transporta za bolnicu. Ona ga je držala svo vrijeme u limuzini.“

Političko nasljeđe

Šta ostaje nakon Kenedija, nakon tako kratkog vremena na funkciji najmlađeg predsjednika u istoriji SAD-a? Svakako to da je uspio da se izbori sa Sovjetskim savezom tokom krize oko Kube, da dokaže da je vođa i da je neumoljiv. Međutim, on sam je svojim najvećim uspjehom smatrao sporazum sa Sovjetskim savezom o nuklearnim testovima.

Marvin Kalb kaže da Kenedijev stav o ta dva pitanja i danas daje pečat američkoj spoljnoj politici: „Njegovo nasljeđe glasi: čak i kada su razlike u stavovima velike, uvijek postoji put pomirenja. To je bio presedan između dvije super-sile.“ Predsjednik Barak Obama je u svom govoru u Berlinu posvećenom nuklearnom naoružanju, nastavio Kenedijevim putem.

Turistička atrakcija

Više od 340.000 ljudi godišnje posjeti muzej „Šesti sprat“ u Dalasu. Od tamo je Li Harvi Osvald pucao na predsjednika. Bezbrojne fotografije pokazuju hronološki slijed događaja – od dolaska predsjednika u Dalas, pa do jurnjave ka bolnici.
Stiven Dejvis i Bil Minutaljio su povodom 50-godišnjice od ubistva objavili knjigu „Dalas 1963.“ u kojoj oštro govore o Dalasu kao jednom radikalizovanom gradu u podijeljenoj zemlji: „Dalas je u SAD bio poznat kao grad u kojem su najviše mrzili Kenedija. Bio je to grad pun nasilja. Na dan kada je Kenedi došao, svuda su bili plakati, koji su nalikovali potjernicama, sa Kenedijevom slikom i tekstom: 'Traži se zbog izdaje!'“

žbžDalas i Teksas su bili, a i danas su, sve drugo samo ne uporišta demokrata, kojima je pripadao i Kenedi. U vrijeme fatalne posjete tom gradu, lokalni mediji nazivali su ga komunistom; jedan kongresmen iz Dalasa nazvao ga je čak izdajicom. Sporazum sa Sovjetskim savezom bio im je veliki trn u oku. Raskol oko tog pitanja sezao je sve do vojske. Mnogi Kenedijevi generali bili su se okrenuli protiv njega.

Slično nerazumijevanje američki establištment pokazao je i prema Martinu Luteru Kingu, odnosno prema njegovom pokretu koji je Kenedi podržavao. Mnogi južnjaci usprotivili su se ukidanju rasističkih zakona, dok je sjever bio za liberalizaciju društva. Danas ta geografska podjela na sjever i jug SAD-a više ne postoji. Podjela društva je više na liniji bogati-siromašni. Svojom sposobnošću, čak bi se moglo reći talentom, da ljude u nešto uvjeri, da ih oduševi i pokrene, Kenedi je možda mogao da ukloni tu socijalnu nejednakost. Ali, i bez toga, on je SAD-u dao svoj pečat. Zauvijek.

Autori: Gero Šlis, Dalas / Dijana Roščić
Odgovorna urednica: Jasmina Rose