Daj čiko marku!

Đulija ima 23 godine. Svakodnevno prosi u blizini Starog mosta u Mostaru. Bebu koju je rodila prije nekoliko mjeseci, nosi sa sobom i obično se na nju poziva kada moli za novac: "Daj sadaku, Bog te nagradio, makar pola marke! Nemam nikoga, dabogda ti djeca zdrava bila, daj bebi da kupim mlijeka.“

Novac traže djeca, žene u dronjcima, starci... To je njihov posao – isprositi šta se može. Iako često izgledaju kao najnesretniji ljudi na svijetu, oni su zapravo profesionalni prodavači muke, i sve što nose, rade ili kažu dio je strategije za uspješno pružanje ruke. Prosjaci su uglavnom Romi, domicilni ili oni koji povremeno borave u Mostaru, vikendom ili pijačnim danima, no nerijetko i siromašni stanovnici ovog grada te duševni bolesnici.

Djeca prosjaci, ali i starci znaju kada treba izići na ulicu

„Najbolje zaradimo kada je turistička sezona!“ – kaže grupa djece prosjaka koji vuku turiste za rukav u Starom gradu tražeći novac. Pored maloljetnika, ovaj vid zarade primjenjuju i starija lica, koja nisu htjela otkriti koliko dnevno zarade i da uglavnom na "posao" izlaze ujutro i nakon 20 sati naveče, kada najviše građana boravi na ulicama grada.

Bajro Halilović iz Udruženja Roma kaže da su nažalost Romi ti koji najčešće prose, a pogotovo djeca. "Odgovorno tvrdim da članovi mostarske romske zajednice, nisu uključeni u prosjačenje ili ima par izolovanih slučajeva. Domicilni Romi su ljudi koji na pošten način pokušavaju da zarade hljeb za sebe i svoje porodice. Iako posla za njih nema, oni se pretežno bave sakupljanjem i prodajom sekundarnih sirovina, te odjeće i obuće na pijacama", rekao je Halilović.

Organizovano prosjačenje

Javna je tajna da mali prosjaci rade za velike gazde, koje ih "nagrađuju" sićom, a za sebe zadržavaju veći dio.

„Riječ je o organizovanom prosjačenju!“ slažu se i u policiji, a i u Turističkoj zajednici grada Mostara i Hercegovačko neretvanskog kantona. „Nažalost to su problemi s kojima se suočavamo tokom cijele godine, no prosjačenje je problem koji je više izražen upravo ljeti. Došao sam do podataka da su to organizovane grupe, koje dolaze većinom iz Srbije. Ovo je organizovani kriminal i krajnje je vrijeme da policija reaguje!“ – kaže za Deutsche Welle Mensud Duraković iz Turističke zajednice Mostara.

Iz policije kažu da se susreću s brojnim problemima jer su najčešće u pitanju maloljetnici. „Radimo onoliko koliko nam zakon dozvoljava. Protiv pojedinih podignemo i krivične prijave“, naglašava Ranko Anić, inspektor Policijske stanice Mostar. On napominje da su akcije sklanjanja djece sa ulice česte, ali da je ovaj problem znatno kompleksniji. "Prose uglavnom žene same ili sa djecom u naručju, mada je zabilježeno i nekoliko muškaraca koji su proseći pretežno u samom centru prekršili zakon. Prosjacima koji dolaze sa strane teško je stati u kraj jer oni nemaju stalne adrese prebivališta u Mostaru“, kažu u policiji.

Na sljedećoj stranici: Avdo Rahimi, Mostarac koji je primoran prositi da bi preživio.

„Daj samo pola marke“

„Samo bih vas nešto pitao“, krene prosjak dok slučajni prolaznik vjerovatno misli da će ga pitati za neki smjer ili adresu. „Imate možda pola marke?“ – riječi su koje slijede. Često prosjaci znaju tražiti i novac za autobusku kartu ili hranu, no ako im ko ponudi da će im kupiti sendvič u trgovini, znaju i bezobrazno reagovati.

Na apele Mostaraca da se grad, pogotovo sad kada je turistička sezona na pomolu, ozbiljnije pobrine za prosjake i trajno stane u kraj sve primjetnijem obrascu njihove zloupotrebe, u administrativnoj službi grada kažu da oni nemaju ništa s ovim društvenim i socijalnim problemom i da oni jedino što rade povodom prosjačenja jeste obraćanje MUP-u.

U Centru za socijalni rad odgovaraju da su zajedničke akcije sa policijom tek kratkoročan lijek, jer organizovane grupe odraslih djecu ubrzo vraćaju na ulicu. Kada pronađu djecu na ulici, socijalni radnici ih odvode u prihvatilište, gdje borave dok ne uspostave kontakt s roditeljima. Većina njih čak i ne želi da dozvoli socijalnim radnicima da ih odvedu u prihvatilište.

„Moram prositi da bih preživio“

Ipak, ima i onih koji su primorani prositi jer ih je život natjerao na to. Jedan od njih je i Avdo Rahimi koji je zbog neimaštine i bolesti prisiljen spavati u tuđim šupama i prositi. „Prije rata sam radio u fabrici koja je prestala postojati, a i sama zgrada u kojoj je bilo smješteno preduzeće je srušena. „Kada je počeo rat, bio sam srednjovječan čovjek, podstanar, ali sam barem imao posao i živio kao većina građana, a sada se već mogu 'upisati' među starce“ priča Rahimi. „Posla nema ni za mlade, a kamoli za mene. U ratu sam ostao bez žene, nismo imali djece i šta sada da radim?! Bez igdje ičega, moram prositi da bih preživio!“

Kaže da ga građani Mostara poznaju od prije i zahvaljujući milostinji preživljava. „Vidim i sam koliko je prosjaka na ulici. To nisu ljudi odavde. Odjednom se pojave, budu neko vrijeme i kako došli – tako i otišli. Ja ostajem na ovom mjestu. Nažalost, već godinama sam tu. Neko bolje sutra ne vidim… Ovako ću živjeti dok mi bude suđeno“, kaže Rahimi.

I sami Mostarci razlikuju prosjake i „prosjake“. „Avdu znam godinama. Svakodnevno je na ovom mjestu, pored mosta. Ne kuka kao pojedinci, ne vuče nikog za rukav. Sjedi mirno i čeka da mu poneki prolaznik udijeli“ govori jedna Mostarka. „Njemu uvijek udijelim, dok pored brojnih nasilnih prosjaka najčešće prođem i ljuta sam, jer ih je sve više.“

Prema zakonu, za prosjačenje kao prekršaj mogu biti izrečene novčane kazne od 50 do 300 KM. Takođe, osobe koje nisu iz BiH nakon prekršajne prijave za prosjačenje mogu biti i deportovane iz zemlje.

Autor: Sanel Kajan

Odg. ur.: Marina Martinović