Djeca na putu u nepoznato

U venecijskoj luci, radi i Laura Boldrini, zaposlena je pri agenciji Ujedinjenih Nacija za pomoć. Ona je svjedok uznemiravajućeg trenda - mlada i ranjiva djeca dolaze sasvim sama iz udaljenih dijelova svijeta:

„Upoznala sam djecu koja su napustila svoju domovinu – Avganistan, kada su imali 8 ili 9 godina. Da bi stigli do Evrope trebalo im je oko 10 godina. Sve to rade zato što vjeruju u Evropu, zato što vjeruju da su uslovi života ovdje bolji, da će biti poštovani. Ali nekad to nije tako.“

Sedamnaestogodišnji Abdul je napustio Avganistan kada je imao 11 godina i putovao kroz Pakistan. Prije nego što je postao tinejdžer već je radio u Iranu kako bi platio sljedeću fazu puta. Sa 14 je iz Turske prešao u Grčku u gumenom čamcu. A sve zato što su se kod kuće roditelji bojali za njegov život, kaže Abdul:

„Moji roditelji su platili krijumčarima da ja dođem ovdje i vrijedilo je. Moja porodica je ugrožena. Da sam ostao, možda bi me talibani ubili.“

Stalno u pokretu

Za Abdula, Venecija je posljednja faza dugog i opasnog putovanja: „U Veneciju sam došao trajektom iz Grčke, krio sam se između točkova kamiona 40 sati – bez hrane; imao sam samo flašicu vode. Bilo je teško to podnijeti, bio sam uplašen.“

Abdulu je sada 17 godina, a porodicu nije video 6 godina. Živi u napuštenoj vojnoj kasarni koju italijanske vlasti koriste kao smještaj za dječake kao što je on. Svi su maloljetni, dolaze iz Afrike, sa Balkana, a sve više i iz Avganistana. Socijalni radnik Paolo Sola svake nedjelje vidi po pet novih mladih Avganistanaca. Može da im ponudi sigurno prenoćište, čak i neko osnovno obrazovanje, ali mnogi odu dalje, kaže Sola:

„Mnogi ostanu ovdje par dana, jednu do dvije nedjelje, i onda žele da nastave putovanje. Sjećam se dječaka koji je došao ovdje, imao je samo 7 godina. Ostao je ovde 3 nedjelje i onda krenuo dalje, mislim ka Velikoj Britaniji. Ja ih mogu samo upozoriti o tome šta ih čeka dalje na putu. Ali oni nemaju povjerenja u nas.“

Nijedna zemlja ne želi ovu djecu

Jedan od razloga za nepovjerenje je što nijedna evropska zemlja nema rješenje za te dječake. Mnogi radije žele da oni nastave put u drugu zemlju nego da im pruže podršku na koju imaju pravo kao djeca, kaže Laura Boldrini:

„Ne postoji jedinstven evropski standard, postoji više različitih evropskih standarda i naravno da svi žele da idu tamo gdje su uslovi bolji – zato ova djeca nastavljaju dalje. Uđu u Evropu u Grčkoj, ali im je rečeno da idu u Italiju, a u Italiji im kažu da je bolje da idu u Francusku, a u Francuskoj im kažu da odu u Englesku. Na kraju – to je u interesu krijumčarima jer oni od toga zarađuju.“

Tako je za mnoge mlade Avganistance boravak u Italiji vrlo kratak. Završava se uskakanjem u voz, uglavnom u pravcu Francuske ili kanala Lamanš.

Autori: Imogen Folks/Tijana Milunović

Odg. ur.: A. Slanjankić