Djecu školovao, othranio i dao strancima

Dva duga zvuka starim induktorskim telefonom. „Halo, Petrovo? Primate li voz broj 6609. Borise, da li me čuješ?“ – najavljuje otpravnik u željezničkoj stanici Sočkovac Jovan Božić voz, koji iz pravca Doboja ide za Petrovo. Nema gužve u saobraćaju prugom Doboj - Tuzla. Lokalni voz uz škripu kočnica dolazi na vrijeme. Tek nekoliko putnika izlazi na stanici Sočkovac.

„Vidiš ovaj voz…“ – pokazuje na upravo pristiglu kompoziciju – „s njim sam prije 30 godina išao na relaciji Ljubljana - Trst, kada smo išli po kafu i farmerke, a sada došao nama. I dobar je kakvi smo mi...“, smije se Božić, kojeg svi u ovoj stanici znaju po nadimku Joda.

„Žalosno je što su 'gore', ali šta ću...“

Ovaj živopisni željezničar iz prvog braka sa Erikom ima dva sina, medicinara Nenada i željezničara Marka, koji je, kao i on, otpravnik vozova. “Oba su u Švicarskoj. Nenad radi svoj posao, a Marko je na građevini jer nama drugo ne preostaje nego težak posao. Dolazi ovdje dva-tri puta godišnje, ako češće dolazi ne može ništa zaraditi. Ovdje nažalost nema posla, nije član nikakve stranke i teško je naći zaposlenje“, primjećuje Božić.

„Odnosi sa sinovima su fantastični, čujemo se najčešće mobilnim telefonom, preko interneta, često smo i na skype-u, tehnologija je uznapredovala pa se malo češće gledamo, ispričamo. Žalosno je što su 'gore', ali šta ću...“, sliježe ramenima ovaj korpulentni željezničar. „Ja sam ih odškolovao, othranio i dao strancima neka sada njima privređuju“, ironično komentira status svojih sinova.

U stanici je i mlađi sin Marko. Na odmoru je. Čeka da otac završi smjenu kako bi zajedno krenuli kući. Na rukama su velike lijepo urađene tetovaže i ne zna kako da se postavi za fotografisanje. „Hajde Marko, kad si se išarao, ne moraš da ih kriješ“, smije se njegov otac. „Trenutno živim u Švajcarskoj. Ocu pomažem, gledam da svi imamo , trudim se da bude dovoljno za sve članove moje porodice. Nakon razvoda od mame mislio sam da će biti drugačije, ali sve je odlično. Tatina supruga Gordana slaže se s nama, on je sretan i zadovoljan, i ne moramo se sekirati ni ja ni brat kada znamo da je njemu dobro“, priča nam Marko. Jovan mu u šali dobacuje da ispriča kako su na Nenadovoj svadbi zajedno primali goste, Erika s jedne a Gordana s druge strane.

Volio bi gledati unuče uživo, a ne preko kompjutera

„Brat i ja smo petnaestak minuta jedan od drugog. On je oženjen i ima dijete. Često se viđamo, dva-tri puta sedmično“, nastavlja Marko. „Ja nisam oženjen, ali 99 posto momaka iz dijaspore dolaze i ovdje biraju djevojke, žene ih i skupa idu 'gore', rijedak je slučaj da se neko oženi strankinjom. Ja još nisam u toj 'fazi'.“ Jovan gleda u Marka čeznutljivo, ne skrivajući koliko mu djeca nedostaju. „Nije sve u novcu“, kaže on i dodaje: „Šta će mi djeca ako su u tuđini?! Svi bismo voljeli da Marko može ići na posao ovdje, raditi od sedam do tri, doći kući pa da gledam kako živi, kako se ženi, kako formira svoju porodicu... Da gledam unuče normalno, a ne na nekom ekranu. Kada mi je unuk (Nenadov sin, op. aut.) došao prvi put nije mu bilo jasno ko sam ja. On je mene naučio gledati na kompjuteru. Svaki normalan čovjek u BiH bi volio da je dijete tu pored njega, pa neka su i manja primanja, znamo se mi snaći i sa malim platama. Međutim, sticajem okolnosti on mora ići za hljebom i šta ću mu ja...“.

Marko pomaže ocu, porodica je u dobrim vezama, ali nisu zajedno i to, kažu, svima smeta. „Jedino što me veže za Švicarsku je novac, tamo se radi deset puta više nego ovdje. Gledam svaki momenat da ugrabim i dođem u zavičaj, ovdje je ljepota, sloboda, ali 'gore' su novci. Čekam priliku da nešto zaradim i prebacim se ovdje“, ispovijeda nam Marko svoje planove.

Noć je, smjenu preuzima kolega Stojan Božić, Jovan potpisuje primopredaju i s Markom odlazi u selo. Naredna dva sata neće proći nijedan voz kroz ovu stanicu. „Moji vozovi su davno prošli“, govori „Joda“ pred odlazak.

Autor: Mirsad Čamdžić

Odgovorna urednica: Marina Martinović