Došli su da ostanu: Albanski imigranti u Njemačkoj

Bjekstvo iz Albanije tokom pedesetih godina dovelo je nekadašnjeg graničara Ismaila Endea najprije u Grčku. Poslije nekoliko mjeseci u grčkom logoru većina njegovih drugova, koji su pobjegli zajedno s njim, otišla je u Ameriku. To je omiljeno odredište albanske emigracije od početka 20 vijeka. Ismail se, međutim, odlučio za Njemačku i kasnije se oženio Njemicom.

Ismail nije smio održavati kontakte sa porodicom u Albaniji decenijama poslije bjekstva, jer je dobio status državnog neprijatelja. „Izlazak iz zemlje bio je gotovo nemoguć. Ukoliko ste i uspjeli pobjeći, vaša porodica bi se suočila sa teškim posljedicama“ – objašnjava Daniel Göler, stručnjak za geografske migracije i istraživanje transformacija na Univerzitetu u Bambergu.

U komunističkoj Albaniji putovanja u inostranstvo bila su strogo propisana i kontrolisana: iz zemlje se izlazilo samo u posebnim slučajevima i sa posebnom dozvolom, na primjer, u diplomatskoj službi ili u izuzetnim slučajevima, radi studiranja.

Simboli talasa migracije

U prvim godinama nakon dolaska komunista na vlast (1944.) nekoliko hiljada protivnika režima uspjelo je napustiti zemlju, ali granice su zatvorene već 1948. Pod diktaturom Envera Hodže Albanci su se ogradili i od Istočnog i od Zapadnog bloka.

Tek u julu 1990. Albanija se vratila u međunarodne tokove migracije. Te 1990. i 1991. godine u svijet su otišle spektakularne slike – grupa Albanaca kamionom probija zid njemačke ambasade u Tirani i traži azil. Drugi su na zahrđalim, nesigurnim čamcima zaplovili ka Italiji, tražeći bolju budućnost. Ove slike simbol su talasa migracije devedesetih ka Zapadnoj Evropi.

Od 1990. do 2004. Albaniju je napustilo oko milion ljudi, što je gotovo četvrtina stanovništva i trećina radno sposobnih. To je najveći procenat emigranata od svih evropskih država koje su ranije bile pod komunističkim režimom.

Sve više albanskih studenata u Njemačkoj

Prema jednom upitniku albanskog Zavoda za statistiku (INSTAT) Njemačka je bila na drugom mjestu omiljenih odredišta albanskih migranata između 1990. i 1995. godine, poslije Italije. Njemački zavod za statistiku registrovao je 3.298 albanskih imigranata 1990. godine. Između 1992. i 2010. u Njemačku je svake godine pristizalo između 10.000 i 12.000 Albanaca, a 2011. bilo ih je gotovo 10.300. I broj albanskih studenata u Njemačkoj stalno raste.

Prema podacima EUROSTAT-a Albanija je po broju emigranata u EU na trećem mjestu. Zbog geografske blizine veliki broj migranata živi u Grčkoj (oko 500.000) i Italiji (oko 200.000). Većina se na život u inostranstvu odluči iz ekonomskih razloga, objašnjava Dhimiter Doka sa Univerziteta u Tirani. U nekim slučajevima i politika igra određenu ulogu. To pokazuju ankete albanskih migranata u Zapadnoj Evropi, ali i unutar zemlje.

Albanci u Njemačkoj ne dobijaju azil

Budući da je za Albance teško da u Njemačkoj dobiju radnu dozvolu i dozvolu boravka, oko 70 posto ovih migranata je u Njemačkoj ilegalno. Iz tog razloga, azil je nekoliko godina bio čarobna riječ, kojom se može dobiti makar privremeni ostanak u Njemačkoj ili u drugim zemljama EU.

Ali od 1991. Albanci nisu priznati kao tražioci azila u Njemačkoj. Zbog toga se svake godine oko 1.500 Albanaca deportuje u domovinu. Prema statistikama Saveznog zavoda za migraciju i izbjeglice za 2007. godinu, Albanci pripadaju nacionalnim grupama koje se najčešće prisilno vraćaju iz Njemačke.

Među onima koji uspijevaju ostati, mnogi su uspjeli dobiti i njemačko državljanstvo. To je centralni znak raspoznavanja albanske migracije. Većina Albanaca napušta zemlju sa namjerom da se ne vrate – poput nekadašnjeg graničara Ismaila.

I 30 godina nakon njegovog dolaska u Njemačku, njegova djeca Hasan i Drita ispunili su mu želju – na Univerzitetu u Bonu idu na kurs albanskog jezika. Uz pomoć lektora za albanski približavaju se jeziku i kulturi koje je njihov otac donio sa sobom u Njemačku.

Autor: Pandeli Pani

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić