1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Dokle seže Erdoganova ruka na Balkanu?

6. januar 2017

Štampa na njemačkom govornom području se bavi između ostalog uticajem Turske na Balkanu i hapšenjem Ramuša Haradinaja u Bazelu.

https://p.dw.com/p/2VOwB
Foto: Reuters/Presidential Palace/M. Cetinmuhurdar

„Migraciona kriza je dozvala u sjećanje opštepoznatu mudrost: Balkan pripada Evropi. Ono što se tamo dešava, nije beznačajno za EU – vidi primjer Balkanske rute. Ona nije ni izbliza tako otvorena kao što je to bila još 2015, jer su prije svega Makedonija, Srbija i Bugarska, iako to ništa ne mijenja na dogmi koju širi vladajući ured u Berlinu, podigle zidove i ograde koje oni tamo dalje, na sjeveru, nikako ne žele da imaju. Prijetnja turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana da bi Turska u svako doba mogla da pošalje stotine hiljada migranata put Evrope, zato je škakljiva za Grčku koja je članica EU, ali do nekontrolisane seobe naroda preko Balkanske rute 2015. više ne može da dođe tako lako".

Autor teksta Mihael Martens se u nastavku bliže pozabavio uticajem Turske na Balkanu, koji je, zajedno sa stabilnošću tog regiona, bio tema konferencije održane u Berlinu u organizaciji Fondacije za nauku i politiku (SWP). Na konferenciju su nedavno pozvani turski, jugoistočnoevropski i drugi poznavaoci Balkana. U tekstu se najprije objašnjava da „Rusija u regionu već godinama polaže na ometajuću političku, diplomatsku i medijalnu paljbu, na primjer u Srbiji beogradskom radio-stanicom Sputnjik Srbija koji ima i svoj portal vijesti. Sputnjik Srbija pouzdano snabdjeva slušaoce i čitaoce ružnim vijestima iz navodno moralno posrnule EU, i začinjene jakom dozom antiintelektualizma. Da ne bi sve bilo samo mračno, Sputnjik obogaćuje program dobrim vijestima iz Rusije, koja se predstavlja kao milostiva sila-zaštitnica Srbije. Uz to antievropske srpske stranke i pokreti iz Moskve ne dobijaju samo moralnu podršku. A šta se uz to uz rusku pomoć dešava u podzemnim slojevima interneta, to se samo može naslutiti".

„Šta bi bilo kada bi i Turska u jeku svog približavanja Rusiji i Kini počela da slijedi sličnu politiku na Balkanu? U Srbiji sa tim, doduše, ne bi imala nikakve šanse, ali u drugim dijelovima Balkana, kao među Bošnjacima, dakle bosanskim muslimanima, Turska je ubjedljivo najomiljenija država. U jednoj nedavno objavljenoj studiji SWP o ulozi Turske na Balkanu, citiraju se rezultati jedne turske ankete među 2000 bošnjačkih akademskih građana, prema kojima bi gotovo 75 odsto njih izabralo Erdoganovu državu kao cilj – kada bi moralo da se iseli".

Martens napominje da i Turska ima instrumenata za uticanje na balkansko javno mnjenje,na primjer, državnu stanicu TRT „koja non-stop emituje Erdoganovu propagandu", a tu su i radio-stanice i internet-portali na jeziku regiona. Novinska agencija Anadolu ima veliki biro u Sarajevu, iz kojeg izvještava Bosance na njihovom maternjem jeziku. „Od 2008. ima i biro u Skoplju, koji proizvodi vijesti na albanskom i makedonskom.

"Mi nismo turska kolonija"

Ramuš Haradinaj, 29.11.2012. u Hagu.
Ramuš Haradinaj, 29.11.2012. u Hagu.Foto: dapd

Autor piše da ekonomski uticaj Turske na Balkanu nije veliki, pogotovo ako se zna – kao što je konstatovano i na konferenciji SWP – da su šest balkanskih država zapravo pasivne članice EU, jer su sa zemljama te zajednice infrastrukturno i politički već sada tijesno povezane. „Tako Turska čak i u Bosni i u dvije balkanskim državama u kojima muslimansko stanovništvo čini apsolutnu većinu, Kosovu i Albaniji, često stiže do granica svog uticaja". Mihael Martens podsjeća da su turske diplomate tražile da se iz (inače nacionalizmom zadojenih) istorijskih udžbenika u Albaniji uklone „antiosmanski" tekstovi, tvrdeći da osmansko osvajanje Balkana nije bilo invazija.

„Slično je i sa sporom oko škola pokreta muslimanskog propovjednika Fetulaha Gulena. One u regionu predstavljaju važnu dopunu državnih školskih sistema, koji baš ne briljiraju kvalitetom". Turski političari traže da se Gulenove škole u Albaniji zatvore, iako su, kako je to rekao jedan albanski diplomata, prije nekoliko godina tražili da se iste te škole podrže svim sredstvima. Autor citira albanskog premijera Edija Ramu koji je poslije Erdoganove posjete u maju 2015. rekao: „Turski predsjednik nas je posjetio i htio je da zatvorimo (Gulenove) škole. On je to rekao kao ko? Kao brat? Kao prijatelj? Ne. On je to rekao kao naš otac", rekao je Rama da bi onda dodao da Albancima nije potreban nikakav otac iz inostranstva: „Mi nismo turska kolonija."

Haradinaj - još u pritvoru?

Švajcarski dnevnik Noje cirher cajtung se pozabavio i hapšenjem bivšeg kosovskog premijera Ramuša Haradinaja u francuskom dijelu Bazela na osnovu srpskog naloga za hapšenje. „Haradinaj je rođen 1968. u regionu Dukađini na zapadu Kosova. Živio je privremeno u Švajcarskoj, ali se vratio u otadžbinu kada je izbio rat. Tamo se borio protiv srpskih specijalaca, a uspio je i da pobijedi u konkurenciji sa drugim gospodarima rata. Postao je komandant u UČK i potkraj rata je kontrolisao zapadni dio zemlje. Godine 2000. je osnovao AAK (Alijansa za budućnost Kosova) i postao takmac Hašima Tačija."

„Zapadne diplomate su uzele novopečenog političara u svoje okrilje. Hvalili su ga kao sposobnog da uči i kooperativnog i cijenili poštovanje koje je pokazivao prema njima. Tek su u proljeće 2004. primijetili da taj paternalistički odnos nikako ne odgovara realnim odnosima moći. Mnogi Kosovari su tada bili razočarani zbog toga što su „međunarodnjaci" htjeli da o statusu zemlje razgovaraju tek kada budu ispunjeni „standardi" koje su oni postavili. Izbio je pogrom koji je dijelom bio spontan, a dijelom orkestriran."

„On je bio usmjeren prije svega protiv manjina, ali i protiv međunarodnog prisustva. Sada je bilo jasno: vlast se na Kosovu nije nalazila u rukama „međunarodne zajednice", već onih bivših gospodara rata koji su svakog trenutka mogli da dovedu do vanrednog stanja. Ramuš Haradinaj je bio jedan od najpoznatijih predstavnika te grupe. Šef misije UNMIK, Soren Jesen-Petersen, potražio je zato njegovu blizinu. Iz toga je nastao savez u vidu muškog prijateljstva".

Autor naglašava da su „međunarodnjaci" sve više preuzimali u svoje ruke agendu nezavisnosti koju je pravila domaća elita, ali su bili upućeni na tu elitu da bi protektorat bio stabilan. „Kada je protiv Haradinaja u martu 2005. Tribunal za ratne zločine podigao optužnicu, Jesen-Petersen ga je nazvao prijateljem i podrškom. Glavna tužiteljka Haškog tribunala Karla del Ponte se kasnije žalila da joj u istrazi nisu pomagali ni UNMIK ni NATO."

„Kada je Haradinaj posljednji put uhapšen u Sloveniji u junu 2015, vlast ga je nekoliko dana kasnije pustila na slobodu zbog njegovog imuniteta. Kada bi Francuzi sada donijeli drukčiju odluku, to bi bila prava senzacija."