‚Domovinski front’

Njemački list u članku pod naslovom „Domovinski front“ piše:

„Prvi je u 'Caffe Bar S.O.S. forever' ušao Adnan Hadrović. Djelovao je, kao da mu je bilo potrebno malo vremena, da dođe sebi. Pogled mu je ostao na stvarima na kojima vrijeme, za divno čudo, nije ostavilo nikakvog traga. Bar u ulici Gabelina 25 u Sarajevu još uvijek djeluje kao mraöna jazbina od drveta. Iznad sjedišta, presvučenog kožom, visi model jedrenjaka, iznad šanka su nanizani pojasevi za spašavanje – kao prije 20 godina, kada se tu sjedilo i pilo. Potom su ušli Senad Hadžimešić i Mirza Muzurović, sportski tipovi u crnim jaknama. Prijatelji su se zagrlili, onako kao da se tu već godinama ništa nije dešavalo. Tu se oni i dalje viđaju i sastaju. ‚Sve je ovdje kao ranije', promrmljao je Senad.

'Svuda su padale granate'

5. april je dan, kada je u Sarajevu izbio rat. 'Naravno da smo iz novina znali da su bosanski Srbi na brda prebacili tenkove i artiljeriju', kaže Adnan i dodaje: 'Ali, jednostavno nismo htjeli da vjerujemo da će rat doći. Bosna to smo, ipak, bili mi '. Adnan gleda u svoju kafu kao da u nekom mamurluku pokušava da vrati svaku noć, koju je progurao prije 20 godina. On je danas 41-godišnjak, oženjen je, ima dvoje djece. Kao diplomata je bio u Istanbulu, Washingtonu i u Münchenu i već je tri godine iznova u Sarajevu. Rat je i dalje u baru tema. 'Ja imam samo dobra sjećanja', kaže Mirza.

A smrt, i ono što su propatili?

‚To je bilo normalno', dodaje Senad.

„Najgore nije bilo ići na front', priča Adnan. „Tamo me je bilo manje strah, nego u gradu, jer su svuda padale granate, a snajperisti su te u gradu mogli lakše pogoditi. Za mene je najgori bio pogled na ranjene i ubijene civile. Svaki dan ih je bilo sve više'. Granata je pala na desetak metara od njega i povrijedila ga. Tada je ubijeno osam ljudi, a Adnan je bio jedan od mnogih, koji su povrijeđeni.

Dva mjeseca je proveo u improviziranoj bolnici, nakon čega je prebačen u Tursku. U Sarajevu je za vrijeme rata ubijeno oko 10.000 civila.

Senad je danas strogi vjernik. Njegovi prijatelji kažu da Senad tada nije pronašao islam da bi bio mrtav.

Šta je sa trojicom srpskih prijatelja?

Gdje su ostali prijatelji sa kojima su se u baru sastajali prije 20 godina? ‚Jedan je ljekar u Sjedinjenim Američkim Državama, jedan radi kao menadžer za neku firmu za jahte u Italiji. Drugi su gotovo svi u Sarajevu. Jedan je profesor, drugi advokat, pa onda trener košarkaške reprezentacije, predstavnik Svjetske zdravstvene organizacije. A mi smo još tu', kaže Mirza.

To su tek prvih nekoliko koji su nabrojani. Šta je sa trojicom srpskih prijatelja sa kojima su u istom baru zajedno provodili noći?

‚Ništa o njima nisam čuo', kaže Mirza. 'Oni su izdajice', dodaje Senad. Mnogi Srbi su svojedobno ostali u gradu i borili su se na strani Bošnjaka. Prekid prijateljstva sa trojicom Srba najviše pogađa Adnana. ‚Jednog od njih sam vidio nakon rata. To je bilo otprilike prije šest godina. Popili smo zajedno po jedno pivo. Ispričao mi je da danas živi u Milanu i da mu je dobro. Bio je najprije u Londonu sa jednim od ostale dvojice. Treći živi u Kanadi', kaže Adnan i dodaje da nisu govorili o ratu, nego o nečem drugom. Adnan odmahuje glavom. ‚Oni su bili dobri momci', kaže. Njegov pogled luta kroz bar, i kao da želi da vrati one posljednje sate koje su ovdje proveli, prije nego se njihov svijet srušio“, piše, pored ostalog, u specijalnom izdanju "Magazina", dodatka njemačkom listu „Die Welt“.

Priredio: Senad Tanović

Odg. ured.: Jasmina Rose