Državna neutralnost - prevaziđena?
4. februar 2019
„Da li je neutralnost rješenje za zemlje Istočne Evrope?" – naslov je teksta objavljenog u nedjeljnom izdanju lista Noje cirher cajtung, naslov u vidu pitanja koje postavlja – i na njega u tekstu odgovara – Paul Vidmer, bivši diplomata i bivši profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu St. Galen.
Počevši konstatacijom da je „Istočna Evropa oduvijek bila politički nestabilan teren", Vidmer primjećuje da su neke zemlje tog regiona „nakon što su zbacile sovjetski jaram pokušale da osiguraju svoju nezavisnost – izjavom o neutralnosti. Tako je postupila Ukrajina u svojoj izjavi o nezavisnosti iz 1990, a i Republika Moldavija u Ustavu iz 1994. Neutralnost kao da je i za druge sve atraktivnija – čak i za Bjelorusiju koja je, nota bene, osnivačka članica vojnog saveza koji predvodi Rusija."
„To što oni cijene neutralnost, po sebi je lijepo. Jer, po završetku Hladnog rata njihov ugled nije bio najbolji. Bilo je to kao poslije svakog velikog rata: moćni su obznanili kraj neutralnosti; za nju, kako su rekli, više nije bilo mjesta u novom mirovnom poretku. Tako je bilo poslije Prvog svjetskog rata: pobjednici nisu htjeli da prime Švajcarsku u zajednicu naroda. I poslije Drugog svjetskog rata su pobjednici spriječili neutralne da se učlane u Ujedinjene nacije. Ni poslije Hladnog rata nije bilo drukčije: veliki stratezi su smatrali da konvencionalni rat u Evropi više ne može da se zamisli pa su tako i neutralnost smatrali za beskoristan relikt."
Autor teksta je prije nekoliko nedjelja učestvovao u jednom zasjedanju o neutralnosti, održanom u Ukrajini. „Švajcarac može samo da pozdravi to što se takav koncept cijeni. Jer on za manje države ili one koje su srednje veličine može biti sasvim dobra alternativa."
No, Vidmer sumnja u to da „neutralna opcija dolazi u obzir kada je riječ o pomenutim državama". Jer, „neutralnosti je potrebna bezuslovna unutrašnjo-politička podrška". Ako jedna zemlja hoće da vodi uspješnu politiku neutralnosti, ona to može „samo ako velika većina njenih građana želi tu neutralnost. Ako je dobar dio stanovništva protiv toga, strane sile suviše lako mogu da se umiješaju u unutrašnju politiku i destabilizuju zemlju."
„Kada su velike sile prije 200 godina na Bečkom kongresu međunarodnopravno priznale švajcarsku neutralnost, izričito su izjavile da je ona u interesu Evrope. To mora važiti i za zemlje Istočne Evrope. Neutralnost ne smije biti samo u sopstvenom interesu, već i u interesu drugih država – inače izjave o neutralnosti ne vrijede mnogo", piše Paul Vidmer za nedjeljno izdanje Noje cirher cajtunga.
"Velikodušno Kosovo"
Isti list u izdanju od ponedjeljka piše i o „Velikodušnom Kosovu", tačnije, da tamošnji političari nedjeljama nisu mogli da se slože oko budžeta, a najveći sporovi su se vodili oko plata za zaposlene u javnim službama. Oni su svoj zahtjev za povećanje plate naglasili i štrajkom. Sada je postignuta saglasnost oko toga i „ona znači da se završava tronedjeljni štrajk u javnom školstvu (...) Vlada je u čitavom sporu imala slabe karte jer je premijer Ramuš Haradinaj prošle godine neočekivano povećao svoju platu, kao i plate članova njegovog kabineta, za 90 do 100 odsto."
„Ekonomisti sada kritikuju odluku o povećanju plata povezanom sa budžetom od 2,4 milijarde evra i sada će jaz između plata u javnom i privatnom sektoru biti još dublji. I dok službenici u državnom sektroru mogu da računaju sa prosječnom platom od 520 evra, u privatnom sektru ona iznosi 370 evra. To povećava pritisak na privatne firme i smanjuje njihovu konkurentnost", piše Noje cirher cajtung.
Priredio: Saša Bojić