Dug put Turske u EU

Turska je po prvi puta na evropska vrata zakucaja još prije 50 godina. Tada, 1959 godine, radilo se još o Evropskoj ekonomskoj zajednici. Turska je za prijem prijavila istovremeno sa Grčkom. EEZ je u početku bila vrlo suzdržana, da bi 1963 godine ipak potpisala tzv. Sporazum iz Ankare, kojim se Turskoj u izgled stavlja članstvo u narednih 17 godina. Sličan je sporazum svojevremeno bio sklopljen i sa Grčkom, kaćže Andreas Marchetti iz Centra za evropsku integraciju:

“Cijela ta priča ima dugu pretpovijest: u početku se htjelo sa Grčkom i Turskom voditi paralelne pregovore, i zbog toga je sa obje zemlje istovremeno potpisan sporazum o pridruživanju. Grčka je i primljena u Uniju 1981 godine, a Turska nije, ali usprkos tome postoji taj pasus u Sporazumu iz Ankare u kojem se govori o mogućnosti da se postavi zahtijev za prijem.”

Dok je Grčka 1981 pristupila Evropskoj Zajednici, proces pristupanja Turske je stavljen na led zbog vojnog puča 1980 godine. Turska, međutim, taj svoj cilj – da bude članica EZ – nije izgubila iz vida. 1987 je postavila zahtijev za primanje u punopravno članstvo u EZ. Taj je zahtijev 1989 odbijen, a na snagu je ponovo stupio Sporazum iz Ankare. Istovremeno se počelo pregovarati o cvarinskoj uniji sa EZ, što je nakon dugih pregovora i relizirano 1996 godine. Od tada Turska ne smije nametati carine na robu iz EU, i svoju carinsku politiku usklađuje sa Bruesselom. Mada time u zemlji faktički vlada evropsko trgovačko pravo, Ankara nema pravo gklasa u donošenju privrednih odluka EU. Po riječima Lale Akgün, poslanice u Njemačkom parlamentu iz redova Socijaldemokratske stranke, u Turskoj to mnogi doživljavaju kao nešto šta die na njihovu štetu:

"Turska je pristala na carinsku uniju djelomice i zato da bi olakšala put u EU. Turska od te unije nema koristi, ali je pristala na to sa uvjerenjem da nema drugog načina da se dođe do EU.”

Na susretu EU na vrhu 1997 godine u Luxemburgu konačno je donešena dugopriželjikvana odluka: Turska dolazi u obzir kao moguća članica. To, međutim, na veliko razočarenje Turaka, još nije značilo dobijanje službenog statusa kandidata. Istovremeno je ja tom skupu donešena odluka da se započnu pregovori sa istočno-evropskim, zemljama. Turska je to doživjela kao uvredu, i tadašnji premijer Mesut Ylmaz je prekinuo razgovore sa EU. Lale Akgün o tome kaže:

"Ja mislim da je Yilmaz tada vodio politiku upravljanu emocijama. Da nije prekinuo razgovore, danas bi Turska bila korak bliza Uniji."

U međuvremenu je u Turskoj došlo do više značajnih reformi u pravosuđu, položaj žene je poboljšan, jednako kao i zaštita ljudskih prava. 1999 razgovori između EU i Turske su obnovljeni, a na susretu u Helsinkiju u decembru iste godine Turska je službeno dobila status kandidata. Od 2005 godine vode se konkretni pregovori ali bez konkretnog datuma. Turska mora prije toga preuzeti kompeltno evropsko zakonodavstvo, ukupno 35 poglavlja. To je velik posao koji predstoji, smatra Akgün:

”Turska želi pristupiti, dakle mora se u mnogim stvarima prilagoditi. To nije moguće bez promjena unutar zemlje. To je kao pri tehničkoj kontroli vozila: potvrdu dobijate tek kada su svi uvjeti ispunjeni.

Istovremeno, međutim, i EU mora biti spremna za prijem Turske: kako politički, tako i ekonomski. A osim toga je potrebno da i među stanovništvom Evrope prevladava spremnost na za prijem Turske, napominje Andreas Marchetti :

”Trenutno je problematično raspoloženje i u Evropi i u Turskoj, sve ja manje pristalica učlanjenja. Ukoliko se to suštinski ne promjeni, neće doći do pristupanja u EU."

Među otvorenim pitanjima tu su još zaštita ljudskih prava, sloboda štampe i govora, civilna kontrola vojske. I, naravno: pitanje priznavanja Kipra. Lale Akgün je međutim optimistična:

"Turska pripada Evropi, i Evropa treba Tursku."