Dunđeraj na zemlji

Vampire state building, pod tim imenom mogao bi se u istoriji bh. arhitekture zavesti objekat P+4+∞, koji zaokuplja misli putnika na trolejbuskoj liniji Sarajevo – Vogošća. Njegova fotografija, snimljena smartfonom kroz prljavo staklo i kišnu izmaglicu zaslužuje da krasi hol arhitektonskog fakulteta.

Tako bi svaki sadašnji i budući student razumio da ulazi u jedan šizofreničan svijet na smrti posvađane teorije s praksom. U teoriji se ti budući mimari i sinani uče zlatnim presjecima, proporcijama, skladu i srazmjeru, oči iskapavaju crtajući, nastojeći zadovoljiti stroge estetske kriterije zanata, da bi sve to, ako uopšte uz puno sreće dobiju priliku da nešto projektuju prije četrdesete, u trenu zaboravili izlazeći u susret hirovima polupismenih investitora. Bolje sit kurvizje, nego gladan Kurbizje.

Pet godina voziš se trolejbusom s rajšnom za vratom i tubama pod miškom, sanjajući kule pod oblacima, stadione nalik svemirskim brodovima, vitke mostove preko morskih zaliva, mermerne hotele na pustinjskim obalama, a onda se probudiš u dnu klizišta, između dvije vododerine, u nekoj vukojebini, na nekim jarčedolima, sa skicom na masnom papiru neke skalamerije sličnije kredencu nego zgradi.

Investitor izvoljeva a ti ponizno klimaš glavom, kreativan u granicama stovarišta građevinskog materijala, u procesu prebijanja dugova. Nije ti prvi put, pun je Balkan takvih čardaka ni na nebu ni na zemlji, na pola puta između ružnog sna i dobrog mamurluka.

Prolaziš pored njih, i nisi siguran stoje li tamo napušteni ili nezavršeni, je li gazda pao ili se inspekcija digla.

Okrećeš se oko sebe, nigdje na vidiku Valtera Gropiusa, ni Alvara Alta, ni Mikelanđela, ni Frenka Lojda Rajta, ni Gaudija, Nimaera također, ni Libeskinda, ni Fostera, ni Tange, ni Zahe Hadid, ni Renca Piana, samo poslovni objekti u blatnjavim njivama, staklena pročelja s nepodšišanim armaturama, bogomolje nalik bunkerima, poetika dorskih stubova pod romanijskom šindrom, klizeći vrtovi ćemiramide, oplemenjeni betonskom galanterijom (lavovima, labudovima i patuljcima), temelji izronili iz blata, kao zubi iz paradentoznih desni. I sve to iždžigljalo bez plana i skrupula, divlje i na ho-ruk, prekonoći, lukavo, nestrpljivo i grozničavo, namazano, alavo, gazijski i hajdučki, sve jaranski, pa ko koga prevari.

Tako u provinciji, tako u kapitolu.

Prelaziš most malezijsko-bosanskog prijateljstva i pitaš se ko mu je zamislio ovakvu ogradu, od drveta i pleksiglasa, već godinama neopranog, godinama išaranog, s drvenim pervazom ispucalim, rascvjetalim, iskrivljenim, spečenim. Hodaš mermernim pločnikom po raskvašenom snijegu i moliš boga da ne slomiš i vrat ako već moraš nogu, gledaš fasade išarane hrđom iz posuvraćenih oluka, kao razmazanom šminkom uplakano lice, ulaziš u renoviran stan, pod nogama ti se ugiba netom postavljen parket, niz nove prozore curi kondenzat, kuhinjski elementi vape za vinklom, osigurači iskaču čim uključiš pećnicu i protočni bojler.

Sjetiš se davnog časa lektire, Andrićevog Mosta na Žepi, i nastavnikovog pitanja zašto se neimar nije osvrnuo.

Znaš li danas odgovor?