Dvostruki standardi za antisemitizam?

Prema sadašnjim informacijama jedno je jasno: Jedan broj medija je bio nepravedan prema demonstrantima, koji su se početkom decembra okupili u Berlinu kako bi demonstrirali protiv odluke američkog predsjednika Trumpa da prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela. Optužba da su uzvikivali "Smrt Jevrejima", koju je koristio i DW, jednostavno nije tačna. Ne postoji niko, ko bi mogao potvrditi da je čuo da su demonstranti povikivali tako nešto. Moj kolega Armin Langer je prvi na DW-u, koji je na to ukazao.

Istovremeno se na video materijalu sa mitinga, održanog 8. decembra na Berlinskom trgu (Berliner Platz), mogu vidjeti nemile scene. "Izrael je ubica djece", skandirao je veći dio tamo okupljenih. Oni su uzvikivali također "Maut li Israil" - "Smrt Izraelu". Neki su demonstranti spalili čaršaf, na kojem je bila Davidova zvijezda. Zapaljena je i jedna izraelska zastava, prenio je RIAS - Informativni centar za borbu protiv antisemitizma".

Antisemitski protesti?

Da li ovakve scene ukazuju na antisemitsko djelovanje? Moj kolega Armin Langer ne bi paušalno da izvlači takve zaključke. Paljenje  izraelske zastave, koju su demonstranti sami napravili, je akt koji, kako on objašnjava, nije sam po sebi antisemitski. "Izraelska zastava predstavlja Izrael a ne Jevreje", kaže on. Time je, moglo bi se zaključiti, konflikt sa antisemitskog prešao na politički nivo. "Pa ipak je paljenje zastave za svaku osudu", smatra Langer - "zato što se na sve Izraelce gleda kao na homogenu masu, koja je odgovorna za Trumpovu odluku".

Na stvari se može gledati i na drugi način. Čovjek  se može zapitati, može li se ili mora li se demonstrantima prebaciti da nisu u stanju da dovoljno diferencirano posmatraju stvari? Jer, Izrael na sebe eksplicitno gleda kao na jevrejsku državu i pored činjenice da su 20 posto njegovih stanovnika Arapi. U tom smislu je paljenje zastave usmjereno protiv eksplicitno izraelskog odnosno jevrejskog stanovništva.

Da je riječ o nečemu što je više od političkog sukoba, demonstranti su ukazali skandirajući: "Allahu Akbar" - "Bog je veliki". Najkasnije od tog momenta su demonstracije izgubile politički karakter, spojivši se sa vjerskim motivima i dobivši od tog trenutka pored anticionističkog i antisemitski karakter.

Evropski pronalazak

Moj kolega Langer ukazao je i na to da je "antisemitizam najvećim dijelom evropski pronalazak i dio evropske istorije kulture, posebno njemačke". Time je on citirao Benjamina Steinitza iz RIAS-a. Kako to shvatiti? Možda tako da islamski antisemitizam ima manju težinu nego evropski, prije svega njemački, jer se na njega orjentira i jer je iz njega proizišao. No, Langer to pitanje ipak ostavlja otvorenim.

U tom pravcu ide i argumentacija Qantare - projekta Deutsche Wellea i jednog drugog kolege Stefana Buchena. On ukazuje na antisemitske motive nekih političkih aktera na Bliskom Istoku, poput Muslimanske braće i partije Baath, ali i na izjavu turskog predsjednika Erdogana od decembra 2017: "Izrael je zemlja, koaj se hrani krvlju".

Buchen je istovremeno podozriv prema kritici islamskog antisemitizma u Njemačkoj. Njegov argumenat je: "Ako Nijemci prstom upiru na druge, jer su ti drugi antisemiti, onda njihova poruka glasi: "Mi nismo antisemiti". Za Buchena je ta reakcija možda akt samorasterećenja odnosno skidanja tereta krivice sa sebe.

Kritika kao skidanje tereta?

Kakvi zaključci se mogu izvući iz takve tvrdnje? Je li manje problematično kada muslimani spaljuju izraeske zastave i skandiraju "Smrt Izraelu" nego kada njemački ekstremni desničari to čine? Da li bi se o tome trebalo kultivirano i gospodski ćutati? I da zaoštrimo polemiku, da li bi se trebalo aplaudirati demonstracijama u Berlinu, jer demonstranti sa svojim parolama imaju podršku u srcu Evrope i u srcu Njemačke. Tako bi se mogao razumjeti Buchen, kada kaže da bi građani Njemačke, kritizirajući antisemitizam jednog dijela muslimana, mogli biti sretni jer se "sada ova mrlja može prebaciti na druge". 

Zaključak je da kritika muslimanskog antisemitizma u Njemačkoj, koja s obzirom na njemačku istoriju ima prije svega funkciju skidanja tereta prošlosti sa sebe, vodi ka političkom fatalizmu. Slijedeći tu logiku, bilo bi najbolje kultivisano ćutati u odnosu na tu vrstu antisemitizma. Posljedice svega se mogu pročitati u izvještaju o semitizmu njemačkog parlamenta Bundestaga. 

Neizbježno suočavanje sa holokaustom

Uz to: Ko dođe u jednu stranu zemlju, taj za to ima ozbiljne i kompleksne razloge. On poznaje kako stvarnost te zemlje tako i njenu prošlost. Preneseno na Njemačku, to znači: Ta osoba se mora suočiti sa holokaustom. Jer to je dio istorije Njemačke. Dakle, ko se odluči za Njemačku, odlučuje se, pod uslovom da posjeduje građansku odgovornost, i za suočavanje sa holokaustom.

Ono se odvija od kraja 2. svjetskog rata: nevoljko, sa oklijevanjem i ne na zadovoljavajući način u prve dvije decenije nakon rata. Potom, sve odlučnije i sve više prožeto željom za suočavanje sa prošlošću. Na suočavanju sa holokaustom i rečenici "Nikada više!" sadašnja Njemačka bazira svoj nacionalni identitet. Ko se tome protivi, mora računati da će biti kritikovan. I kao Nijemac i kao useljenik.