Ägypten Unruhen

Nakon što su Egipćani u veljači ove godine mirnim prosvjedima srušili režim Hosnija Mubaraka, val simpatija "preplavio" je i Europu. Mladi Egipćani demonstrirali su za slobodu, demokraciju i pravdu - za "naše" vrijednosti. Zahtijevali su izgradnju civilnog društva. I mi smo s olakšanjem registrirali da na prosvjedima nisu gorile ni izraelske ni američke zastave. I da su mladi prosvjede organizirali uz pomoć "zapadnih" komunikacijskih kanala poput Facebooka. Širio se osjećaj: Egipćani su poput nas. Oni sad nadoknađuju isto ono što su narodi srednje i istočne Europe uspjeli prije dva desetljeća - kad su mirnim prosvjedima srušili komunističke vlastodršce.

Ali Egipćani nisu poput nas Europljana. 20% ih živi u siromaštvu, oko 40% ne zna čitati ni pisati, 50% mladih između 20 i 24 godine starosti je nezaposleno. Broj stanovnika Egipta desetljećima raste velikom brzinom, tako da je sve veći udio mladih u ukupnoj populaciji. A time raste i potencijal za nezadovoljstvo i nemire, koje dodatno "potpiruje" i rast cijena hrane. Mubarakov pad to teško stanje nije nimalo promijenio. U usporedbi s Egipćanima, u Europi čak i građani Grčke žive u relativno stabilnim gospodarskim uvijetima.

Egipatska realnost razlikuje se od europske i po još jednoj stvari: na temelju poznatih anketa, ideja društva koje bi još intenzivnije obilježavala religija u Egiptu očito podržava većina. Baš kao i ideju revizije mirovnog ugovora s (omraženim) susjedom Izraelom. I jedno i drugo bi moglo postati itekako dio službene egipatske državne i vladine politike - ukoliko na izborima koji počinju 28. studenog, kako se očekuje, pobijede Muslimanska braća i radikalni islamistički pokreti. Te opcije nisu u skladu s interesima i idealima europske politike.

Uloga vojske u budućnosti Egipta

Postoji ipak i jedna instanca koja bi mogla spriječiti prejaku "islamizaciju" egipatske unutarnje i vanjske politike. Vojska koja trenutno (kao prijelazno rješenje) vlada Egiptom svim mogućim trikovima pokušava spasiti vlastitu budućnost. Vojska želi očuvati svoje gospodarske interese, ali se doživljava i kao jamac egipatske stabilnosti i "proračunatosti". Iz zapadnjačke perspektive to izgleda primamljivo. Ali pozor: to bi bila ista ona navodna stabilnost kao za vrijeme Mubarakove vladavine - osuđena na propast.

Razumljivo je da za mnoge Egipćane nije prihvatljivo da jedno vojno tijelo (koje nije izabrano) želi kontrolirati izradu novog Ustava, a sebe istovremeno ne želi podvrgnuti demokratskoj kontroli. Zato su ljudi u Kairu, Alexandriji i drugim gradovima ponovno izašli na ulice. I snage sigurnosti ponovno nisu spriječile prijeteću eskalaciju. Oni su sve karte stavili na nasilje. Raspoloženje je tako postalo eksplozivno, Egiptu prijete možda i iznimno kaotična vremena.

Središnje je pitanje smije li Egipat postati istinska demokracija, ili će vojska zadržati utjecaj. Europa oko ovog pitanja mora konačno jednoznačno i dosljedno podržati pravo egipatskog naroda na političko samoodređenje. Te da oni imaju pravo većinski izabrati i one stranke koje se nama se sviđaju. Istovremeno se Europljani moraju priviknuti i na nove izazove i rizike.

Potreban novi koncept

Europskoj vanjskoj politici potreban je koncept za odnos prema (najvjerojatnije) novim islamističkim vladama u regiji. Po kojim kriterijima će oni dobiti oznaku "radikalne" ili "umjerene", koliko će dijalog moći otići daleko, koje će mogućnosti utjecaja imati Europa?

To su važna pitanja, pitanja na koja nema odgovora nekoliko dana uoči početka izbora u Egiptu.

Komentar: Rainer Sollich

Odgovorni urednici: Srećko Matić / Mehmed Smajić