1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Eichmannova sudska presuda - na izložbi u Bonnu

1. juni 2012

U noći s 31.svibnja na 1.lipanj 1961. izvršena je nad Adolfom Eichmannom smrtna kazna vješanjem. Pismeni dokument sudske presude je sada izložen u Bonnu.

https://p.dw.com/p/156D2
Foto: DW

Na prvi pogled se papiri čine sasvim bezazleno i nezanimljivo. Jedan je napisan na njemačkom jeziku, drugi na hebrejskom. Međutim, njihov sadržaj je sve samo ne bezazlen ili neinteresantan. Oni svjedoče o jednom od najvažnijih medijskih događaja poslijeratnog vremena uopće.

Adolf Eichmann
Adolf EichmannFoto: AP/AP/dapd

Riječ o pismenim presudama u sudskom procesu Adolfu Eichmannu koji je započeo u travnju 1961. godine a završio izvršenjem smrtne kazne vješanjem 1.lipnja 1962. godine. U ovom procesu je Ruth Levy-Berlowitz je imala jednu posebnu ulogu.

„Muž mi je rekao da nisam normalna….“

Ruth Levy-Berlowitz, rođena je u Dresdenu 1925. godine. 1936. je sa roditeljima napustila Njemačku. Kada je 1961. godine dobila ponudu prevoditeljice u sudskom procesu organizatoru Holokausta, bilo je to veliko iznenađenje. I danas se još s nevjerojatnom svježinom i preciznošću prisjeća tog trenutka.

Ruth Levy-Berlowitz i Hans Walter Hütter
Ruth Levy-Berlowitz i Hans Walter HütterFoto: DW

“Zamolila sam da mi daju malo vremena kako bih razmislila. Ispričala sam to svom suprugu i on mi je rekao da „nisam normalna“, priča Ruth. Njezin suprug nije bio jedini koji se protivio. Cijela njezina obitelj ju je pokušala odgovoriti. No, njoj osobno, ova se ponuda činila kao veliki izazov. Na koncu, kako kaže, po zanimanju je bila simultana prevoditeljica, iako je na kraju pristala u prvom redu zbog znatiželje.

No, prije nego je službeno izrazila svoj pristanak, Ruth Levy-Berlowitz pokušala je ispitati samu sebe. Zatvorila se na nekoliko dana u jednu hotelsku sobu u Tel Avivu, gradu gdje se kasnije i održalo suđenje, kako bi u miru pročitala sve dokumente i zapise s dotadašnjih ispitivanja Adolfa Eichmanna. „Potpuno sam se povukla. Mogla bih reći da sam živjela, čitala, jela i pila Eichmanna. Pokušala sam ustanoviti do koje mjere me sve to može opteretiti, i hoće li me cijela priča proganjati i u snovima“, priča Ruth. No, očigledno je ipak bila dovoljno jaka. Nekoliko dana kasnije je pristala.

“Nije bio banalan već mali, sivi čovjek…”

Njezin je posao bio da Eichmannu i njegovom branitelju s hebrejskog na njemački prevodi iskaze svjedoka. To je i činila. Mjesecima, iz dana u dan, osam sati dnevno, uvijek 20 minuta u bez prestanka, onda je slijedila kratka pauza kada su prevođenje preuzimali kolege. Riječi koje je Eichmannu takoreći “šaputala” u uho, u slušalice, nikada nisu bile dodatno obojene njezinim osjećajima, uzbuđenjem i to bez obzira o kakvim su zločinima i užasima zapravo govorile.

Adolf Eichmann tijekom suđenja
Adolf Eichmann tijekom suđenjaFoto: dapd

O njihovom značenju i sadržaju zapravo je imala priliku razmisliti tek u kratkim pauzama. Je li ikada primjetila neku Eichmannovu reakciju? “Nikad. On nikada nije pokazao nikakav osjećaj. Činilo se da tamo iza staklenih zidova, u kavezu sjedi samo neki lik okružen dvojcom čuvara. Ništa više od toga. Sve je bilo nekako gotovo surealno”, prisjeća se Ruth Levy-Berlowitz i dodaje da ju je ipak često znalo smetati upravo ova hladnoća, ne pokazivanje nikakvih emocija, reakcija na njezine riječi. Mnogi su Eichmannovu vanjštinu i držanje opisali “banalnim”, no njezin je dojam bio drugačiji. “Ne bih rekla da je bio “banalan”, već više “mali, sivi čovjek”, kaže Ruth.

Na pitanje je li u trenutku čitanja presude, kada je bilo sasvim sigurno da Eichmanna očekuje smrt vješanjem, osjetila nešto poput zadovoljstva – Ruth Levy-Berlowitz odgovara kako je učinila samo svoju dužnost. Pa ipak, nakon završetka suđenja, obećala je samoj sebi kako se više nikad neće baviti ovom temom.“Tijekom procesa, svaki put kad bih ušla u zgradu sudnice, započeo bi neki moj drugi život kojeg sam dijelila od ostatka. Nakon završetka suđenja, zaklela sam se kako više nikad ne želim imati posla s Eichmannom. I trebale su proći godine kada sam ponovno bila spremna pozabaviti se temom Holokausta“, kaže Ruth.

Povijesno značenje presude

Argentinska putovnica Adolfa Eichmanna. Tamo je pobjegao nakon rata.
Argentinska putovnica Adolfa Eichmanna. Tamo je pobjegao nakon rata.Foto: AP

No, u trenutku kada je tema Eichmann za nju završila, za njemačko poslijeratno društvo ona je zapravo tek započela. 15 godina nakon okončanja Drugog Svjetskog rata, javnost Savezne Republike Njemačke više nije mogla okrenuti glavu na drugu stranu i potiskivati prošlost. „To je bilo prvi put da su ovi zločini doprli do šire njemačke javnosti“, kaže Hans Walter Huetter, direktor povijesnog muzeja, Haus der Geschichte u Bonnu.

Njemu je ovih dana Ruth Levy-Berlowitz uručila dokument u kojem stoji presuda Adolfu Eichmannu i koje će se ubuduće moći vidjeti na stalnoj izložbi spomenutog muzeja . „Kada smo početkom godine saznali da postoje šanse da upravo naša Kuća dobije ovaj dokument, bili smo kao naelektrizirani. Pokušali smo sve kako bismo ga i dobili i to nam je na kraju pošlo za rukom“, kaže direktor Muzeja Huetter.

Prema njegovom mišljenju, ovaj pismeni dokument je utoliko važan jer svjedoči o tome da je Eichmannu na kraju ipak dokazana osobna krivnja. „On se uvijek pokušao vaditi na to da je bio samo izvšitelj naredbi, tek „mali kotačić“ u ondašnjoj mašineriji. No, tijekom procesa je ipak izašlo na vidjelo da je ipak bio itekako uvjeren u to što je činio, znači da nije samo slijepo slušao naredbe“, kaže Huetter.

Autorice: Birgit Görtz / Željka Telišman

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić