Ekološka Željezna zavjesa
19. januar 2020
U Bugarskoj su ljudi nekad rado prepričavali sljedeći vic: postoje pet neprijatelja komunizma – kapitalizam i četiri godišnja doba. Čini se da se povijest ponavlja jer najveći izazov za desetogodišnju vladavinu bugarskog premijera Bojka Borisova je upravo priroda.
U mnogim bugarskim gradovima se redovito održavaju prosvjedi protiv neobuzdane gradnje na crnomorskoj obali ili protiv uništavanja životnih staništa brojnih divljih životinja. Glavna tema prošlogodišnjih lokalnih izbora iznenada je postala zagađenje zraka. Tomu još treba pridodati i skandal oko smeća koje je, u čemu prste vjerojatno ima mafija, uvezeno iz Italije.
Na kraju je izbila i kriza oko nestašice vode u gradu Perniku. Bugarska je jedna planinska zemlja i zapravo bi ovdje trebalo biti vode u izobilju. No ta logika pada u vodu kada su na djelu nekompetentnost i korupcija.
Nekompetentnost ruku pod rukom s korupcijom
Žrtveni jarac koji je građanima ponuđen na pladnju zove se Neno Dimov, bivši ministar voda i okoliša koji je bio prisiljen dati ostavku nakon što je uhićen. Što je novost za Bugarsku. Čak i u doba komunizma su političari prvo bili otpuštani pa tek onda trpani u zatvor. Jednostavno objašnjenje za ovaj ubrzani postupak možda leži u želji vlasti da što prije smiri građane Pernika koji su svega nekoliko sati dnevno imali vode.
Dimov, po struci matematičar, je bio nekvalificiran za posao koji je obavljao. Sada ga je zamijenio jedan drugi kadar nacionalističke vladajuće kaste. Ovaj je specijalist za narodne plesove i carinu koji je usput još i lobist.
Oporba je odmah zatražila glasanje o povjerenju u parlamentu i pripremani su prosvjedi, ali Borisov i njegova vlada su ostali na vlasti. Ako se premijer u nešto može pouzdati to je minimalno zanimanje svog naroda za ekološka pitanja. I u tome ima potpuno pravo.
Nova Željezna zavjesa
Zaštita okoliša je Europu ponovno podijelila Željeznom zavjesom, ovaj put ne na Istok i Zapad nego na sjeverozapad i jugoistok. Jer kako inače objasniti slabu podršku zelenom pokretu i to ne samo u Poljskoj (koja ima interesa zadržati energente poput ugljena) nego i u Grčkoj, Bugarskoj pa i Italiji? Zemljama koje zbog ovisnosti o turizmu i poljoprivredi imaju itekako interesa sačuvati netaknutu prirodu.
Zeleni val koji je protutnjao Njemačkom, Francuskom i Velikom Britanijom i počeo potiskivati socijaldemokratsku ljevicu nikako da dođe u zemlje kojima je prijeko potreban. Europski jug i istok, gdje je industrijalizacija nastupila kasnije nego na zapadu i sjeveru, je i manje pogođen ekološkim nedaćama. Ovdje još mnogi sanjaju o industriji i svaki zahtjev za smanjenje gospodarskog rasta i poziv na suzdržanu potrošnju se doživljavaju kao kolonijalna arogancija. Prestizanje industrijaliziranog Zapada je ovdje gotovo dva stoljeća vodeća ideologija.
Egoizam istočnih Europljana
Zemlje poput Bugarske ili Slovačke, južne Italije ili Litve su urbanizirane tek prije nekoliko generacija. A kao što znamo, ekološka svijest jača tek kada priroda nestane. Zelene stranke su u kulturološkom smislu liberalne i zalažu se za gospodarsku kočnicu što ih čini idealnim neprijateljem kako za desnicu u njezinoj borbi protiv "zelenog socijalizma" tako i za ljevicu u njihovoj borbi protiv "globalista bez granica".
Pritom je istočni dio kontinenta, vjerojatno kao reakcija na prisilnu velikodušnost koju su zahtijevali komunistički režimi, razvio jednu prilično otpornu i žilavu vrstu egoizma. No bilo bi pogrešno ovaj fenomen nazvati "desnim" ili "neoliberalnim". Priroda se u današnjim rascjepkanim društvima čini kao posljednje zajedničko dobro. No zajedničko vlasništvo u postkomunističkim zemljama, u kojima se djela libertarijanske ikone Ayn Rand još uvijek dobro prodaju, ne zvuči tako privlačno.
Manjak oduševljenja za uključivanje u napore za spašavanje planete Zemlje podsjeća na očigledan otpor istih zemalja kada je 2015. i 2016. trebalo primiti izbjeglice drugačije vjere i boje kože. Željezna zavjesa za izbjeglice se geografski u priličnoj mjeri drži tijeka Željezne zavjese za ekologiju.
Ekologija kao nositelj pokreta
Nekada je zelena energija bila pokretačka snaga pri rušenju sovjetske diktature. Katastrofa u Černobilju i presušivanje Azovskog mora spadaju među najteže udarce Sovjetskom Savezu. Kad je Bugarska u pitanju, oprezni antikomunistički pokret je počeo osnivanjem jednog odbora koji je grad Ruse na granici s Rumunjskom trebao zaštiti od zagađenja Dunava s rumunjske strane.
No u procesu demontaže totalitarnih sustava, ekološki problemi su ubrzo gurnuti u stranu. Zeleni u Bugarskoj nisu zastupljeni u parlamentu, a ni u ostalim zemljama u okružju situacija nije drugačija.
I trenutno ništa ne ukazuje na to da će u istočnoj Europi doći do istinskog uspona zelenih ideja. No podsjetimo se pada komunizma. Zelene teme su tada instrumentalizirane kako bi se ostvario mnogo veći cilj: pobijediti diktaturu. Prosvjedi bugarskih građana zbog nestašice vode ili zagađenja zraka u sebi možda skrivaju mnogo veći bijes zbog privatiziranja javnih resursa, pri čemu se radi o nekoj vrsti feudalizma, i zbog pomanjkanja perspektive. Ako je to slučaj, onda bi mogao uslijediti još jedan (politički) Černobilj.
Ivajlo Dičev je profesor kulturne antropologije na Sveučilištu u Sofiji. Predavao je, među ostalim, i na sveučilištima u Njemačkoj, Francuskoj i SAD-u.