“Donijela sam neke provokativne odluke”

Ena Sendijarević je sa pet godina izbjegla iz BiH u Njemačku, a potom u Holandiju, gdje završava školovanje i započinje karijeru. Danas živi na relaciji Amsterdam – Berlin. Film „Take me somewhere else" ili "Odvedi me na neko lijepo mjesto" je njen prvi dugometražni igrani film, koji je već osvojio četiri nagrade na različitim filmskim festivalima širom svijeta*, prošle sedmice je prikazan i na Filmskom festivalu u Kölnu. S njom smo razgovarali o svim njenim uspjesima, o motivaciji koju je pronašla u Marini Abramović, o ženskoj seksualnosti, te o povodu svega toga - neobičnom filmu prikazanom u kvadratnom formatu koji govori o djevojci Almi.

Alma je bh. porijekla, a odrasla je u Holandiji. U jednom trenutku donosi odluku da posjeti Bosnu i Hercegovinu i upozna svog oca po prvi put u životu. Sama odlazi u Sarajevo, te na svom putu kroz BiH, gdje je sve novo i drugačije, ima priliku iskusiti život u domovini svojih roditelja iz vlastite perspektive.

DW: Od svog prvog prikazivanja početkom ove godine na Filmskom Festivalu u Rotterdamu, film "Take me somewhere nice” bosanskohercegovačko-holandske koprodukcije je počeo osvajati nagrade. Za više medija ste izjavili da nije bilo lako raditi na filmu. Sada kada film niže zaslužene uspjehe, šta to znači za Vas i Vaš tim i kakav je osjećaj?

Ena Sendijarević: Iako ja ne pravim filmove da bih osvajala nagrade, jer to nije nešto na što mogu da utičem, ipak mi je drago kada dobijem priznanje. Naporno smo raduili na ovom filmu i donijela sam neke provokativne odluke. Postoje elementi u filmu za koje sam znala da se neće svima svidjeti. Htjela sam da film otvori raspravu o migraciji, identitetu, nasilju i odnosima između Istoka i Zapada. Sve pohvale koje smo dobili su dokaz da film ostavlja utisak i na gledatelje i na kritičare. To mi znači mnogo.

Kakve su to konkretno bile provokativne odluke koje ste donijeli, a za koje ste znali da se neće svima svidjeti?

Film se na misteriozan način bavi ženskim iskustvom seksualnosti. Djevojka (glavna protagonistkinja, op.ur.) je seksualno slobodna, ali istovremeno pokušava razumjeti i preuzeti kontrolu nad vlastitim tijelom i svojom instinktivnom seksualnom moći. Mislim da se mnoge žene danas osjećaju udaljeno od vlastitog tijela koje kapitalizira naše zapadno društvo, a neki ljudi ne mogu podnijeti ovaj sirovi pristup ženskoj seksualnosti. Navikli su na romantičnu i umirujuću žensku seksualnost. Osim toga, u filmu stavljam akcenat na apsurd i banalnost nasilja, umjesto da mu pristupim na logičan način gdje postoji narativni sistem uzroka i posljedica. Ljudi koji su navikli na holivudske akcione filmove koji veličaju nasilje, obično imaju problem s tim. Što je i dobro.

Glavni protagonisti u filmu su tri mlade osobe: Alma, Emir i Denis. Zašto ste se odlučili fokusirati baš na mlade ljude?

Ne samo u BiH i Holandiji, nego širom svijeta, se danas može primjetiti porast nacionalizma i ksenofobije. Efekti globalizacije i digitalne revolucije učinili su da se ljudi osjećaju uplašeno i izgubljeno. Mislim da je jedino rješenje fokusirati se na novu generaciju koja još uvijek ima otvorenost i energiju za promjene. Zbog toga sam željela prikazati mlade i tako im pružiti osjećaj da oni imaju sredstva i mogućnosti da stvari promijene na bolje. Da se odupru pokvarenom svijetu koji su im predale generacije prije njih. Da se pobune.

Film je pun simbolizama i skrivenih poruka koje gledatelj može pročitati "između redova”. Ali koja je glavna poruka koju ste htjeli poslati svojim filmom?

Film govori o različitim stvarima i teško mi je sve to suziti na jednu glavnu poruku. Ali ako bi se film morao svesti na jednu glavnu ideju, onda bih rekla da film govori o ponovnom povezivanju s prirodom, jednostavnošću, sa životom u trenutku, u ovom materijalističkom, korumpiranom i nasilnom društvu koje nas pokušava gurnuti u suprotnom smjeru.

Nemoguće je ne primjetiti nasilje u Vašem filmu. Alma i njen rođak Emir u jednom se kadru međusobno tuku, odnosno šamaraju, što neodoljivo podsjeća na Marinu Abramović i njen performans sa Ulayom. Pretpostavljam da ste to uradili svjesno. Da li bi se moglo zaključiti da Vam je Marina Abramović uzor? Ako da, zašto?

Drago mi je da je neko konačno postavio to pitanje, jer je odgovor da, ta scena je definitivno oda njenom nastupu. Divim se Marini Abramović, jer je ona ženska umjetnica koja se borila za svoju karijeru. Pročitala sam njenu autobiografiju i jako me inspirisalo to što je uvijek stavljala karijeru na prvo mjesto. I bez obzira na to što su ljudi pisali o njoj i na svu negativnost koju je morala da podnese iz reda konzervativnih i patrijarhalnih glasova na Balkanu, ona je to i učinila. Neuobičajeno je da žena bude tako ambiciozna, bez ikakvog pardona prema drugima. U tom smislu Marina je nadahnjujuća. Osim toga, taj performans mi se jako svidio jer prikazuje složene muško-ženske odnose moći na vrlo jednostavan, ali istovremeno sučeljavajući i inteligentan način. Natjerao me da razmislim o odnosu ljubavi i nasilja i htjela sam to iskoristiti za svoj film.

Film ne govori o ratu u BiH, iako je mnogim bh. filmovima koji su osvajali nagrade na filmskim festivalima, upravo to glavna tema. S druge strane, rat je obilježio i Vaš život, obzirom da ste zbog njega morali napustiti BiH. Zašto ste se odlučili da se ne bavite tom tematikom?  

Željela sam okrenuti novu stranicu. I to ne samo u bosanskom filmskom repertoaru, nego i u svom ličnom životu. Osjetila sam da isključivim fokusiranjem na rat zatvaramo oči pred onim što se događa trenutno. Htjela sam da iskreno pogledam trenutnu situaciju, da vidim odakle možemo krenuti naprijed, umjesto da stalno gledamo u prošlost i koristimo to kao izgovor za pasivnost. Iako imam ratna sjećanja, otkrila sam da više patim od nemogućnosti da se ponovo povežem sa državom i njenim ljudima (uključujući i moju porodicu) koji se bore sa trenutnom situacijom, nego što sam stvarno patila u prošlosti. Mislim da je razlog što mnogi ljudi još uvijek pate od prošlosti uglavnom to što je jako teško stvoriti budućnost u trenutnom sistemu. A trenutni sistem je nefunkcionalan, korumpiran i segregirajući. Zato sam u svom filmu prikazala apsurdnu stvarnost s kojom se nova generacija mora suočavati, kao način za početak razgovora o tim stvarima. Ne kažem da su filmovi snimljeni o ratu beskorisni. Oni su bili i ostaju vrlo važni kada je u pitanju suočavanje sa traumama. Ali istovremeno su nam potrebne i druge priče koje se fokusiraju na budućnost.

 

Ena Sendijarević, rođena 1987. u Odžaku, studirala je film na Univerzitetu u Amsterdamu i na Slobodnom univerzitetu u Berlinu, a 2014. je diplomirala scenarij i režiju na Nizozemskoj filmskoj akademiji. Film "Take me somewhere nice” je njen prvijenac s kojim je ove godine osvojila četiri nagrade na različitim filmskim festivalima širom svijeta. To su: specijalna nagrada za izvanredno umjetničko ostvarenje „Tigar" na Internacionalnom Filmskom festivalu Rotterdam; Srce Sarajeva za najbolji igrani film na Sarajevo Film Festivalu; Najbolji igrani film na Seoul International Women‘s Film Festivalu; Ena Sendijarević proglašena je za najbolju rediteljicu na Tirana Film Festivalu.