Evropski čelnici - bljedunjavi likovi bez imena

Bilo je znakovito kada se tokom TV-prenosa o 20. gošnjici pada Berlinskog zida jedan ugledni njemački voditelj nije mogao sjetiti imena predsjednika Evropske komisije. Josea Manuela Barrosa je nešto kasnije čak «počastio» funkcijom povjerenika. Naravno da se u stresu emisije uživo čak i profesionalcima mogu dogoditi propusti, ali Barroso koji je upravo nedavno dobio drugi mandat na mjestu predsjednika Evropske komisije, toliko je blijed i beznačajan da predstavlja zapravo prototip političara bez osobina, pa je tako i na televiziji ostao čak i bez imena.

S druge strane imamo češkog predsjednika Vaclava Klausa, koji trenutno ne slovi kao nekakav veliki Evropljanin. Na proslavi pada Berlinskog zida bio je uočljiviji nego predstavnici Evropske unije. Ovakva pojava trebala bi biti povod Evropljanima za razmišljanje. Spontano mi je palo na pamet pitanje, pa gdje bi se smjestio u ovoj vrevi političara novi predsjednik Evropske unije ? Da li bi stajao odmah uz Angelu Merkel, ispred Nicolasa Sarkozyja ? Ili bi se možda našao tek u drugom redu, iza Angele Merkel i možda pokraj Vaclava Klausa ? Koju važnost će imati stalni predsjednik Evropske unije, to ovisi prije svega o tome koga će članice izabrati na tu funkciju. Odluka će pasti iduće nedjelje, 19. novembra na radnoj večeri u Bruxellesu. Za Tonyja Blaira, kao predsjednika, zasigurno bi bilo rezervirano mjesto u prvom redu. No, problem leži u tomu što je Blair toliko neevropski da ga je u tome jednostavno nemoguće nadmašiti. Među socijaldemokratima Evrope, Blair je toliko omražen da je njegova kandidatura za spomenutu dužnost bez ikakvog izgleda.

Koji Herman?

Belgijski premijer Van Rompuy najizgledniji je kandidat za mjesto prvog stalnog predsjednika EU. Kakve izglede ima Herman Van Rompuy, trenutni belgijski premijer ? Na kladionicama on je trenutno kandidat sa najvećim izgledima. Moram priznati da još samo prije nekoliko mjeseci Van Rompuya nisam imao ni na kakvom popisu, čak za njega nisam nikada niti čuo, a već deset godina živim u njegovoj zemlji. Moram također priznati da mi je trebalo vremena da upamtim kako se piše i kako se izgovara njegovo ime.

Naravno da se kod popunjavanja evropskih vodećih funkcija u prvom redu radi o globalnoj popularnosti, a to posebno naglašavaju oni koji podržavaju Blaira. No, moguće je da se dogodi upravo suprotno. Premijer Jan Peter Balkenende iz Nizozemske, Jean-Claude Juncker iz Luxembourga, Fredrik Reinfeldt iz Švedske i Van Rompuy iz Belgije, sve su to kandidati koji ne bi prošli test stajanja u prvom redu proslave godišnjice pada Berlinskog zida.

Da li bi predsjednik EU-a trebalo da bude prepoznatljiv ?

Svako poznaje Merkelovu, Blaira, Sarkozyja, Hillary Clinton, pa čak i Dimitrija Medvedeva. Čak se i on, kojeg je Vladimir Putin nekada nazivao pudlicom, u međuvremenu emancipirao u odnosu na svog prethodnika. Predsjednik Evropske unije bi barem nakon godinu dana trebao biti slično prepoznatljiv. Barroso pak niti nakon pet godina mandata to nije uspio, a bojim se da drukčije ne bi prošao niti Van Rompuy.

Dužnost predsjednika Evropske unije koju će ta osoba obnašati dvije i pol godine sa mogućnošću produžetka za još jedan mandat, dakle na pet godina, to je zapravo najveća novost Lisabonskog sporazuma. No, sporazum nigdje ne određuje šta radi novi predsjednik i koje su njegove ovlasti. Za razliku od američkog predsjednika „evropski predsjednik“ nije niti izabran, niti postoji kao neovisna institucija. Institucija jeste i ostaje Evropsko vijeće.

Predstavnik prema vani, ambiciozni birokrata ili butler

Time je najvažnija politička zadaća prvog predsjednika da unaprijed odredi svoje zadatke. Iza Blairove kandidature nalazilo se razmišljanje da Evropsku uniju predstavlja prije svega prema vani. Juncker bi to radije činio prema unutra i ostao u pozadini. Prema tom modelu, i dalje bi Merkelova, Sarkozy i Brown bili najviđeniji i najvažniji predstavnici EU. Predsjednik Komisije Barroso i predsjednik Vijeća djelovali bi u pozadini. Posao novog predsjednika sastojao bi se u tome da vodi sastanke Vijeća, održi uvodni govor i prije toga da osobno pozdravi pristigle predsjednike i premijere i otprati ih u dvoranu za sastanke. Pitanje koje zapravo postavljamo ne glasi da li će predsjednik biti Blair ili Van Rompuy, već treba li Evropa predstavnika EU prema svijetu, ambicioznog birokratu ili butlera.

Traži se sposobnost vodstva

Sve je više onih koji kažu: Evropi je potreban ambiciozni birokrata. Mnogi će reći da Unija sa Barrosom već ima jednog butlera. Visoki predstavnik za vanjsku politiku, kojeg također treba izabrati, bit će zapravo odgovoran za vanjsku politiku. Stoga bi predsjednik Evropskog vijeća trebao imati drukčiju funkciju. On ili ona bi trebao pokazati umijeće vodstva, upravo tamo gdje je to potrebno. Na primjer, odrediti dugoročne strategije, prije svega na područjima gdje se kod nacionalnih interesa preferira kratkoročno planiranje. Možda bi najvažnija vrlina predsjednika trebala biti sposobnost da se okupe političari kao što su Merkelova i Sarkozy oko jedne zajedničke politike i zajedničkog nastupa.

Problem je što se takav političar još nije rodio, barem ne kada se pogleda katalog zahtjeva koje takav političar mora ispuniti. Prema tome predsjednik mora biti sadašnji ili bivši premijer jedne članice. Ideja koja se krije iza ovog uvjeta je da političari od formata jedne Merkelove, Sarkozyja ili Browna mogu (po)slušati savjete samo nekoga koji je na njihovoj razini, ali nikako ne žele slijediti savjete političara koji su u svojoj karijeri bili samo ministri ili su imali važne pozicije u međunarodnim organizacijama.

Kada to ne bi bilo tako, bilo bi zanimljivih kandidata koji ne moraju biti samo iz Francuske, poput Pascala Lamyja, predsjednika Svjetske trgovinske organizacije ili Dominiquea Straussa Kahna, šefa MMF-a. Takve bi osobe vjerojatno uživale veći autoritet od jednog Balkenendea ili Rompuya. Prije svega prilikom službenih termina sjedili bi tamo gdje je i mjesto jednom predsjedniku Evropskog vijeća – u prvom redu.

Autor: Alen Legović, Bruxelles

Odg. urednik: Senad Tanović