Evropsko priznanje za Slavenku Drakulić

Pored Dževada Karahasana ovu nagradu u visini od 10 000 eura, koja se dodjeljuje od 1994. dobili su između ostalih Ryszard Kapuscinski, Imre Kertész, Hanna Krall, Claudio Magris ili Hugo Claus

Član žirija Inke Brodersen se posebno osvrnula na posljednju Oni ni mrava ne bi zgazili, (Njemački naslov je ) u kojoj se spisateljica bavi haškim optuženicima. U balkanske paradokse spada i činjenica da je knjiga prvo objavljena u inostranstvu na engleskom jeziku, da bi zatim bila objavljena i u Hrvatskoj i Srbiji.Inke Brodersen je rekla: "To je izuzetno politički angažovana knjiga ali i nedvosmisleno literarno djelo, jer spisateljici polazi za rukom da kod čitaoca pokrene proces razmišljanja koji se u ovakvoj formi rijetko susreće. Njini opisi načina na koji komšije postaju ubice dotiču nas neposredno i nagone nas na razmišljanje – pa to bi se moglo i meni dogoditi”. Slavenka Drakulić je o toj knjizi rekla: "Toliko sam pisala o žrtvama. Prije ili kasnije postaviš pitanje – kakvi su to ljudi koji su sve te zločine počinili ili naredili da se počine. 200.000 ljudi je ubijeno u Bosni, dva miliona je protjerano. Neko za to mora biti kriv, neko za to mora odgovarati. Imamo haški Tribunal i vlade koje nisu baš spremne na saradnju. Dakle, postaviš sebi neka pitanja. Mislim da ni u Njemačkoj nakon drugog svjetskog rata nije bilo drukčije”.

Slavenka Drakulić je svojedobno u jednom intevjuu objasnila svoju motivaciju:” Moj interes za zločince i njihovu ličnost ne može biti posljedica obične znatiželje. Baš naprotiv! Moja je polazna točka bila ideja da se uvjerim u to tko su ti ljudi, da li je reč o monstrumima ili pak o običnim ljudima koji se nalaze svuda oko nas"

Ovaj put je dala slično objašnjenje: "Što sam se više time bavila, što sam više slušala šta govore, što sam više čitala o tome sve sam više dolazila do zaključka da su to sasvim obični ljudi. To što se dogodilo je čudna interakcija između ljudkog karaktera i situacije. No, ne znamo više od toga. Pouka cijele priče glasi: da, to su ljudi kao mi. To znači, ako bismo bili u sličnoj situaciji, mogli bismo pod određenim okolnostim uraditi isto. Drukčije rečeno, mi ne znamo šta smo sve u stanju da uradimo"

U Ševeningenu se optuženici dobro druže, oslovljavaju Miloševića sa "gospodine predsjedniče", zajednički spremaju jela ili igraju karte. Slavenka Drakulić iz svega toga izvlači sljedeći zaključak:

"Ako je to "bratstvo i jedinstvo" nekadašnjih smrtnih neprijatelja zaista epilog ovog rata, kakav je bio razlog da se sve to desi? Kada vidim te radosne momke u Ševeningenu onda je potpuno jasno - taj razlog ne postoji".

Slavenka Drakulić rođena je u Rijeci 1949. Studirala je komparativnu književnosti i sociologijuu Zagrebu. Od 1976. objavljuje članke i eseje u časopisima, i aktuelnoj štampi. 1984. objavljuje zbirku eseja "Smrtni grijesi feminizma", a 1987. prvi roman "Hologrami straha" koji govori o intimnom proživljavanju bliskog susreta sa smrću (spisateljica se godinama borila protiv bolesti bubrega zbog koje je morala na dijalizu). U svom drugom romanu, "Mramorna koža", istražuje odnos majke i kćeri, a u trećem "Božanska glad" odnos strasti i posesivnosti prema muškarcu.

Osim romana, Slavenka je objavila i tri knjige eseja, originalno napisane na engleskom jeziku: - 1991. Kako smo preživjeli komunizam i uz to se smijali - na hrvatskom objavljena u biblioteci Feral Tribunea, "Balkan Express" - 1992., i "Caffe Europa" - 1996. Prva od navedenih engleskih originala prevedena je u 12 zemalja, a "Balkan Express" u čak 18 uključujući Japan. U Švedskoj gdje danas spisateljica živi, knjiga je godinu dana bila na listi bestselera. Potom je uslijedilo spisateljičino djelo ”Kao da me nema”.

Izbor da ode u Švedsku nije bio plod slučajnosti.

U zagrebačkom ”Globusu” je 1992 objavljen članak pod naslovom ”Vještice iz Ria” u kojem se tvrdilo da ”Hrvatske feministice siluju Hrvatsku!”. Tada, u vrijeme ratne psihoze, nacionalistička štampa je frontalno napala liberlane spisateljice medju kojima je bila i Slavenka Drakulić. U spomenutom članku se tvrdi da se radio o grupi ” samoživih žena srednje dobi koja ima ozbiljnih problema s vlastitim etničkim, etičkim, ljudskim, intelektualnim i političkim identitetom!”.

Takvi napadi su u Tuđmanovoj eri od Slavenke Drakulić napravilo disidenta pa emigrantkinju.

Slavenka Drakulić je bila i ostala trn u oku krajnje desnice. No, vremena se mijenjaju, pa je ona sada opet neke vrsta kultne spisateljice u Zagrebu i Hrvatskoj.