Hamid Karsai novi stari predsjednik Afganistana

Rezultat izbora u Afganistanu nije bio nikakvo iznenađenje. Također nije bilo iznenađujuće da se danima prije oficijelne objave pobjednika izbora znalo, da je Hamid Karsai apsolutnom većinom glasova pobijedio na prvim slobodnim predsjedničkim izborima u Afganistanu. Pakosne primjedbe su neumijesne, ali se drugačije nešto od Sjedinjenih Država i Zapada nije ni očekivalo. Suvišna su i sjećanja na skandal sa tintom koja se mogla sprati. Izbori su pored svih kontradiktornosti korektno sprovedeni i to je značajan uspjeh, iako je to samo prvi mali korak približavanja Afganistana demokratiji.

Slijedeći korak su parlamentarni izbori koji su trebali biti održani istovremeno sa predsjedničkim. Dosta se učinilo kako bi se izbori razdvojili, jer će parlamentarni izbori koji se trebaju održati u aprilu slijedeće godine, biti neuporedivo veći izazov. Naime, tada će se birati 250 poslanika, a između ostalog i članovi regionalnih vijeća.

Bez slobodno izabranih regionalnih i državnih predstavnika naroda u Afganistanu bi sva moć bila samo u rukama predsjednika, što bi naravno bilo veoma daleko od željenog cilja tj. demokratije. Ovdje je zapravo glavni razlog što su predsjednički izbori održani bez ikakvih problema. Tokom skoro cijele historije Afganistan ima zapravo jednog centralnog vođu, čija je moć ograničena na područja glavnog grada i pojedinih predjela. U ostalim regijama zemlje se predsjednik mora sporazumijevati sa regionalnim tradicionalnim vladarima, takozvanim ”ratnim lordovima”, koji su tamo skoro oduvijek demonstrirali moć od koje profitiraju u svakom pogledu, a najviše od proizvodnje i prodaje opojnih sredstava.

Hamid Karsai se doduše tokom sedmica prije izbora uspio suprotstaviti nekim ”ratnim lordovima”, čak je uspio jednog od glavnih, Ismaila Khana svrgnuti, ali je još uvijek izložen milosti i nemilosti tih ljudi. Slobodno izabran parlament, dakle, ne bi bio, kako je koncipirano, samo predsjednička regulativa, nego bi pomogao predsjedniku da u budućnosti može državne interese sprovesti bez interesa takozvanih ”ratnih lordova”.

Dok ne bi došlo do toga, Karsai će biti slab predsjednik, koji se mora oslanjati na podršku iz inostranstva. Američki vojnici i internacionalne trupe nisu dugoročno odgovarajuće sredstvo da se zemlja isprofilira u simbol slobode i nezavisnosti. To nije moguće u nijednoj zemlji, a posebno ne u Afganistanu čiji se stanovnici bar u jednom slažu a to je, ponosno odbijanje svakog stranog starateljstva.

Međunarodna zajednica mora sve uložiti u to da se Karsai probije i da ga poštuje stanovništvo koje mu dosad nije vjerovalo. Važno je i da novi stari predsjednik ne postane apsolutni vladar nego da se pokorava volji parlamenta koji se bude izabrao. To je mnogo zahtjeva od zemlje koja je dosad bila najudaljenija od demokratskih temelja i struktura. Od uspjeha ili neuspjeha slijedećih mjeseci će zavisiti kojim će putem Afganistan krenuti u budućnosti.