Homoseksualnost u sportu – strah od istine

Gareth Thomas je čovjek kojeg jednostavno ne možete ne primijetiti. Visok je oko 1,91 m i ima ravno 100 kg, a uz to svakim pokretom tijela kao da kaže „borim se do kraja". Profesionalno se bavi ragbijem i važi za jednog od heroja ovoga sporta, a sa 100 nastupa rekorder je u reprezentaciji svoje domovine - Velsa. Petnaest godina je važio za jednog od najtvrđih ragbi-igrača, a niko nije ni pomislio da sve te godine skriva jednu veliku tajnu. Oženjen je samo prividno. Jer, Thomas je već od svoje 16. godine svjestan da je homoseksualac. Izašao je u javnost sa ovim priznanjem dok je još bio aktivan u sportu, brak se naravno raspao, ali timske kolege su bez razmišljanja jednoglasno rekle: „Briga nas!" Zbog vlastitih iskustava, Thomas savjetuje svakom profesionalnom sportisti da konačno kaže istinu, tvrdi da je olakšanje koje će poslije toga osjećati vrijedno svih neugodnosti.

Ali ipak malo je ljudi poput njega. Jednostavno je prevelik strah od reakcija kolega, protivnika, obožavatelja. Treba imati u vidu da se u sportu mnogo toga vrti i oko novca, na primjer kroz sponzorske ugovore. Michael Lohaus, jedan od predsjednika „Gay Games"-a u Kelnu, dobro poznaje predrasude velikih firmi. „U toku potrage za sponzorima, često sam od firmi dobio odgovore poput 'pederi i lezbijke nisu od koristi za naše proizvode'. To su vrlo rasprostranjeni klišei, pa stoga niko ne želi angažovati pedera ili lezbijku za svoju marketinšku kampanju", kaže Michael Lohaus.

Homoseksualnost u sportu - i dalje tabu

Evidentno je da u sportu još uvijek postoji problem sa homoseksualnošću, za razliku od drugih društvenih sfera poput politike ili kulture, gdje istospolna ljubav već odavno ne predstavlja tabu. Za Herberta Potthoffa iz „Centra za historiju homoseksualnosti“, upravo u sportu još uvijek postoji previše predrasuda i straha od priznanja. „I dalje je činjenica da se od profesionalnih sportista gotovo niko nije javno predstavio kao homoseksualac. Fudbal je najbolji primjer, niko ne smije da priča o svojim seksualnim naklonostima“, kaže Herbert Potthoff.

Problem nije promakao ni Ingrid Blom-Böer, predstavnici najvećeg homoseksualnog sportskog kluba SC Janus iz Kelna. No, ona sport smatra odličnim medijem za otklanjanje strahova i klišea. Klub SC Janus otvoren je za sve članove, pa i one heteroseksualne.„U sportu se ne radi o tome da li ja volim muškarce ili žene, radi se o mojim sposobnostima. I radi se o onome šta mi kao tim, bilo u košarci ili odbojci, možemo zajedno postići“, kaže Ingrid Blom-Böer.

Usudili se reći istinu

Neki slavni sportisti ipak su se usudili reći istinu – na primjer Judith Andt, biciklistkinja i osvajačica srebrene medalje na Olimpijadi 2004. ili pak teniser Gottfried von Cramm, naravno i mnogi klizači. No, čini se da, uprkos zalaganju predsjednika Njemačkog nogometnog saveza Thea Zwanzigera protiv homofobije, fudbalerima coming-out ipak najteže pada.

„Mislim da ni u jednom sportu nije lako, ali ipak coming-out često prođe nespektakularno. Sjetite se samo teniserke Martine Navratilove. Vjerujem kako je ona zapravo prisiljena da nešto kaže na tu temu, ali je na kraju to uradila vrlo samouvjereno. I na kraju se nije digla nikakva prašina oko cijele stvari", smatra Ingrid Blom-Böer.

Mnogi ipak misle da bi se sa sigurnošću digla znatno veća prašina kada bi neki slavni nogometaš priznao svoju homoseksualnost. Afera Amerell nije baš doprinijela probijanju barijere. Njemački sportisti se u svakom slučaju ne moraju bojati za svoj život, za razliku od predstavnika iz Afrike ili pojedinih islamskih zemalja, koji na „Gay Games" nastupaju pod lažnim imenom.„Siguran sam da je započela neka društvena promjena. Ali, put je dug i trnovit, zahtijevat će mnogo vremena.“

Autor: Olivia Fritz/Azra Avdagić

Odg. urednik: Jasmina Rose