Hrabre žene iz grčkih izbjegličkih kampova

U prihvatilištima za izbjeglice u Grčkoj većina žena uopće ne želi nešto reći novinarima. Ponekad su potrebni sati razgovora da se konačno osjete dovoljno sigurno kako bi nešto iskreno rekle o sebi. No ima i drugih žena koje spontano prilaze, ne žele šutjeti o onome što su prošle i točno znaju što žele u budućnosti.

Jedna od njih je Silav (na naslovnoj fotografiji). Dolazi iz Hardana sa sjevera Iraka. Bila je prisiljena da napusti svoj dom zajedno sa suprugom, pripadnikom kurdskih oružanih snaga (pešmerge) koji se borio protiv „Islamske države" i zbog toga je bio mučen u zatvoru. Već kada su odlazili, na putu je našla malu bebu ostavljenu pored ceste, curicu očito staru samo nekoliko dana koja je krvarila i plakala. Silav nam kaže kako je curicu odmah uzela sa sobom, instinktivno, bez da je o tome uopće razmišljala.

Tako su utroje stigli u Tursku, a iz nje u Grčku preko regije Euros. Još uvijek ne zna tko su roditelji te djevojčice niti kako se našla ostavljena na cesti, ali to joj sada uopće nije važno: „Ja nemam vlastitu djecu i ta beba je sad moja. Bila je moja dužnost kao žene da joj postanem majka. Ne mogu više zamisliti naš život bez nje. Živim i nadam se boljoj budućnosti samo zbog nje."

Curici je sada već dvije godine i njena obitelj je još uvijek u Grčkoj, u Tebi. Čekaju da bude odlučeno o njihovom obiteljskom zahtjevu za azil, ali si ne može zamisliti povratak u Irak: „Želimo otići. I spremna sam boriti se za moje dijete."

San o studiju medicine

U istom prihvatilištu za izbjeglice u Tebi ima i puno žena iz Afganistana. U kampu postoji odvojeni dio namijenjen samo ženama gdje se mogu baviti kreativnim radom. Mogu slobodno razgovarati jedne s drugima i sa stručnjacima koji im pomažu, gledati filmove i odmoriti se, a mogu pohađati i tečajeve, na primjer krojenja i šivanja.

Među njima je Faujia koja se oporavlja od strahota Kunduza. Ima desetogodišnjeg sina koji je već u Njemačkoj, a upravo je rodila i jednu curicu: „Beba je rođena u Grčkoj u kampu Elinikon. Tamošnji uvjeti života i higijene su bili mizerni", kaže nam. „Nije bilo nužnika, nije bilo niti dovoljno postelja. Beba je bila bolesna, a nije bilo niti liječnika."

Njenoj obitelji nije bilo drugog izlaza nego otići iz Afganistana nakon što su njen kraj napali talibani. Kuće u čitavom susjedstvu su uništene. „Još i danas tamo svaki dan gine po trideset, četrdeset ljudi. Talibani su svugdje", kaže nam Faujia.

U Kunduzu se rodila i Nila kojoj je sada dvanaest godina. Odlično govori engleski jezik pa tako može pomoći mnogim ženama u komunikaciji s upravom centra i nevladinim udrugama. I u tom životnom dobu nam kaže kako je „njen život bio težak, ali sad sam optimistična. Želim studirati medicinu u Europi", kaže nam Nila.

Teško se govori o prošlosti

Kamp Eleonas kod Atene je namijenjen osobito ugroženim skupinama izbjeglica kao što su žene, djeca i malodobnici bez pratnje. Mnoge žene koje smo tamo sreli su trudne i njihova djeca će biti rođena u Grčkoj, zemlji koju smatraju tek postajom na njihovom putu prema sjeveru Europe. I Hurija je već u visokoj trudnoći i pobjegla je iz Rake u Siriji, nekadašnje utvrde „Islamističke države". Nedavno je stigla u ovaj kamp iz prihvatilišta na otoku Lezbosu, zajedno s mužem i djecom. Razgovara s nama pred vratima njenog kontejnera gdje je smještena, ali se srami pokazati lice. „Nije lako ovdje živjeti. Nema dovoljno pokrivača. Ali sigurno je bolje nego na otoku." Kao i većina drugih žena, ne želi uopće razgovarati o onome što je doživjela u „Islamskoj državi".

Samo njih nekoliko ima toliko hrabrosti. Jedna od njih je Monina, pripadnica jezida sa sjevera Iraka koja je trenutno u kampu Kavali sa svojom obitelji i bolesnom svekrvom. Bila je čak voljna pokazati nam svoj privremeni smještaj u bivšoj vojarni Asimakopouloa, desetak minuta od središta grada. Jezidi su bili osobito nepoželjni u „Islamskoj državi": „Mnogi moji rođaci su odvedeni, jednu moju rođakinju su silovali pripadnici 'IS-a'. Ja sam se spasila čistom srećom."

Sva ta sjećanja nedavne prošlosti ne mogu nestati i još im teže pada samo čekati u grčkim prihvatilištima. Ali baš iz tog razloga prožima ih snažna volja da nastave sa svojim putem. „Nema drugog izbora nego da se krene dalje", zaključuje i Silav.