I Mariupol je Europa

Žalost u Ukrajini. Na glavnim gradskim trgovima u cijeloj zemlji ljudi su polagali cvijeće i palili svijeće. Bio je to izraz sućuti sa žrtvama raketnog napada na civile u lučkom gradu Mariupolu. I istodobno znak odlučnosti Ukrajinaca da se suprotstave nasilju proruskih separatista na istoku zemlje.

Ko ne bi mogao razumjeti koliko bijesa u međuvremenu mora biti i u glavama brojnih Ukrajinaca. Bijesa protiv proruskih gospodara rata i protiv svih onih koji ih podržavaju. Odakle ako ne iz Rusije dolazi svo to teško oružje s kojim toliko ljudi odjednom - a među njima žene i djeca - mogu biti ubijeni?

Ovaj napad je zločin protiv čovječnosti

U Mariupolu se dogodio težak ratni zločin. Kao nekada u ratu u BiH, na tržnici Markale u Sarajevu kada su u granatiranju nedužni ljudi izgubili živote. I baš kao tada i sada se mora tražiti da odgovorni za masovno ubijanje u stambenoj četvrti u Mariupolu budu izvedeni pred lice pravde. Ali za razliku od ratova u bivšoj Jugoslaviji ovaj put u Europi nedostaje javno podizanje glasa protiv rata. Je li Mariupol za Europu jednostavno predaleko?

Razborita reakcija ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka je vrijedna pohvale. On je oštro osudio ovaj čin i zatražio konsekvence. On međutim ne poziva na osvetu, već se zalaže za nastavak diplomatskih napora s ciljem pronalaska mirnog rješenja za okončanje ovog strašnog rata. Pa ipak pitanje se mora formulirati na sljedeći način: Kakav uspjeh može imati diplomatija ako ratni huškači iz Donjecka i Luganska svoje planove o "Novoj rusiji" ubrzano provode koristeći nasilje?

Nejasnoće o ruskim ciljevima

Vojna ofanziva, koju su za vikend najavili separatisti, se nije dogodila. Ukoliko do nje dođe ona bi prije svega mogla biti usmjerena protiv Mariupola. Bio bi to korak ka kopnenom mostu između istoka Ukrajine i poluotoka Krima na jugu, kojeg Rusija trenutno može opskrbljavati samo brodovima ili iz zraka. Ukoliko bi Kremlj podržavao jednu takvu namjeru, onda bi bio prekoračen prag ka otvorenom ratu sa Ukrajinom. Jer bez masovne podrške ruskih trupa jedan takav vojni pohod se ne bi mogao ostvariti.

Možda to gospodari rata u Donbasu i njihovi supomagači u Rusiji uopće ne žele - ili ne žele sada. Možda je raketni napad u Ukrajini trebao biti samo provokacija. Ili imaju cilj da Ukrajinu uvuku još dublje u iscrpljujući rat u kojem će se borbene linije pomjerati tek neznatno.

Nezgodne spoznaje za Europu

Bez obzira kako se razvijao ovaj rat Europa se mora suočiti sa neugodnim spoznajama. Nasilje se nastavlja i moglo bi biti još veće. Sva dosadašnja diplomatska nastojanja su bila uzaludna. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov se prilikom jednog susreta u Berlinu založio za povlačenje teškog oružja. Samo dva dana kasnije su eksplodirale rakete u Mariupolu. Ispaljene su sa područja koja pod svojom kontrolom drže separatisti. To su potvrdili i eksperti OSCE-a sa lica mjesta.

U neprijatne istine spada i sljedeća: ukidanje zapadnih sankcija Rusiji, koje bi imalo smisla iz ekonomskih razloga, je zbog ove pozadine politički nemoguće. Naprotiv, raspravlja se o novim sankcijama ukoliko rat dalje eskalira, a u ovom trenutku sve upućuje na to.

"Mi smo Mariupol" - tako su Ukrajinci dan nakon žalosti izrazili svoju solidarnost sa žrtvama masakra. Sa "Je suis Charlie" su europski gradovi izrazili svoju solidarnost sa Francuzima nakon napada u Parizu. Nasuprot tome kada je riječ o poginulima u Mariupolu europska javnost reagira suzdržano. Jesmo li se navikli na rat? Ili je Mariupol jednostavno predaleko? Brojni Ukrajinci u međuvremenu gaje ovu sumnju. Jasno je sljedeće: Mariupol je Europa. Ali je li Europa Mariupol? I ovo pitanje si Europljani moraju postaviti.