I to mi je hvala što sam radio čitavog života?
20. februar 2020
Pred kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj je čitav mirovinski sustav pucao od zdravlja: bilo je nešto preko dva milijuna zaposlenih i tek nešto preko 500 tisuća umirovljenika. Od nekadašnjih maltene 4:1 danas je odnos i po službenim statistikama odnos takav da na pet zaposlenih dolazi četiri umirovljenika (1,25:1). Hrvatska je, kada su u pitanju mirovine, pri dnu ljestvice među zemljama Europske unije, ali u drugim državama regije je još gore: mediji Crne Gore javljaju kako se tamo odnos već približava odnosu 1:1.
Nema uopće smisla raspravljati koji bi omjer bio optimalan: što je veći broj umirovljenika na svakog zaposlenog, to će i mirovine biti manje. A kad su i prosječni prihodi niski, onda to znači i da će čitavi stariji naraštaji biti katapultirani u siromaštvo.
"Generacijska solidarnost" polako nestaje
Starci koji prosjače po ulici je i bio razlog da su mnoge zemlje Europe još u 19. stoljeću počele uspostavljati mirovinske sustave. Elementarni sustavi skrbi za stare i nemoćne su postojali i ranije, osobito unutar zanatskih cehova pojedinih gradova. U Njemačkoj još uvijek postoje zvanja koja imaju i svoj posebni, dodatni sustav skrbi za starost, ali takvih je sve manje.
Osnovno načelo većine današnjih nacionalnih mirovinskih sustava počiva na "generacijskoj solidarnosti": u velikoj krizi dvadesetih godina prošlog stoljeća je i u Njemačkoj novac za mirovinu koji se tek "stavljao na stranu" doslovce otišao u vjetar i Sjedinjene Države pod Rooseveltom su bile prve koje su svoj mirovinski sustav reformirale tako da se novac koji stiže od trenutno zaposlenih odmah dijeli onima koji su mirovini.
Logika je bila jasna: gospodarstvo raste, raste i broj stanovnika tako da će buduće generacije lako moći plaćati mirovine onih koji sad uplaćuju u mirovinski fond.
I Njemačka je u svojoj reformi mirovinskog sustava 1957. uvela takvo načelo - naravno, tu je i dalje bio potreban "drugi stup": potpora države. Desetljećima je to odlično funkcioniralo - dok je u obiteljima doista i bilo mnogo djece. Ali dok je i demografija ugrozila tu logiku "generacijske solidarnosti", ne tako imućne zemlje su pogođene i odlaskom radne snage.
U BiH tvrde: Mirovinski sustav je "potpuno stabilan"
Kako procjenjuje predsjednik Europske banke za obnovu i razvoj Suma Chakarbarti, već oko šest milijuna građana Balkana živi u inozemstvu - gotovo trećina tamošnjeg stanovništva. U izrazito siromašnim zemljama kao što je Moldavija, doznake njenih stanovnika iz inozemstva su jedan od najvećih izvora prihoda čitave države, ali to je slaba utjeha. Jer kad iz jedne Bosne i Hercegovine, prema podacima Eurostata samo u 2018. godini ode oko 53.500 ljudi, zatim iz malenog Kosova 34.500 ili iz Srbije 51.000, onda je to težak udarac za tamošnje gospodarstvo.
Kratkoročno - i kako na primjer tvrdi direktor bosanskohercegovačkog Zavoda za mirovinsko-invalidsko osiguranje Federacije BiH Zijad Krnjić, tamošnji mirovinski sustav "potpuno je stabilan" i "nema nikakvog govora" da je ugrožen, izjavio je za list Avaz. Dopušta mogućnost da odlazak mladih "može imati utjecaja na neki duži period", ali od početka 2020. tamošnjim umirovljenicima stiže čak i povišica mirovina.
No već u dogledno vremensko razdoblje, takav odlazak je barem dvostruki ekonomski gubitak. Prvi je trošak kojeg je svaka ta država dala za obrazovanje tih osoba: nečija sveučilišna diploma čitavo društvo lako može koštati i pedesetak tisuća eura - diploma liječnika još i više. A od te investicije sad korist ima neka druga država sve do te mjere da neke imućne države čak namjerno obrazuju manje liječnika jer računaju sa došljacima.
Drugi ekonomski gubitak je još gori: odlaze mladi, obrazovani i prije svega poduzetni ljudi jer nikad nije lako odlučiti se na odlazak iz domovine. Upravo to poduzetništvo je jedina šansa za te siromašnije zemlje da se u perspektivi ne pretvore u države loše plaćenih "konobara i čistačica" za turiste, ali su svi oni morali shvatiti kako u vlastitoj domovini nemaju šansi za pristojan život sebe i svoje obitelji.
Pročitajte još i: Hrvatska: mirovine za partizane, ustaše, domobrane...
Utoliko je čak i pad stope nezaposlenosti koje bilježe gotovo sve zemlje regije tek umjereno dobra vijest. Ne tako malim dijelom je za taj pad zaslužan odlazak u inozemstvo, a to će onda neminovno imati posljedica i na oba sustava socijalne pomoći: i na mirovinski sustav, ali i na sustav zdravstvene skrbi. Jer oni koji bi mogli dobro zarađivati više nisu u domovini.
Ipak, čak i taj odlazak u inozemstvo je zapravo tek dio još većeg problema: osobito kad je riječ o zabrinjavajućoj nezaposlenosti mladih, ti podaci obično nisu posve točni. Prije svega mladima se daje posao djelomično ili u cijelosti "na crno" i sa isplatom "na ruke". U regiji nisu osobita iznimka i tvrtke koje čak i ako radnicima isplaćuju plaće, "zaboravljaju" plaćati doprinose - čak i ako su uvedene drakonske kazne za takve slučajeve.
Izbjegavanje poreza i doprinosa kao nacionalni sport
Ne plaćati porez će se rado pokušati izvesti i u urednijim državama. A u državama gdje su građani duboko uvjereni kako "oni tamo gore" taj novac baš nikad neće potrošiti na dobrobit zajednice je "plaćanje na crno" i takva utaja neminovno i maltene nacionalni sport. Ako su onda ti ljudi otišli, to nipošto nije značilo da bi oni ikad plaćali u zajedničku blagajnu.
Kako da onda uopće mirovine postanu veće? U Hrvatskoj je prosječna mirovina 2.500 kuna, a preko 160 tisuća umirovljenika je suočeno sa nemogućom misijom: kako preživjeti sa mirovinom manjom od 1.000 kuna? U drugim državama regije je u pravilu još gore i teško je reći, kako bi se to moglo popraviti. Takozvani "treći stup" - koji se zapravo svodi na ulaganje i računa na dividende, obzirom na postojeću nultu eskontnu stopu Europske središnje banke tek iznimno može jamčiti značajniju dobit. A tu mogu stvari poći i žestoko krivim putem: u SAD je takav način ulaganja uobičajena praksa, ali i najveći mirovinski sustav te zemlje, California Public Employees‘ Retirement System (CalPERS) je trenutno u dubokim novčanim nevoljama.
Pročitajte još i: U Njemačkoj ne teče med i mlijeko
Na koncu se i prečesto sve svodi da država mora otvoriti svoju blagajnu kako bi pomogla i onima koji su čitav svoj radni vijek radili i zarađivali, ali koji u starosti jedva mogu živjeti od mirovine. Ali kao što se isto pokazalo, na njenu pomoć se ne treba previše pouzdati jer će tako neminovno zapasti u deficit. Pogotovo ako se ta država obavezala na financijsku disciplinu kakvu propisuje uvođenje zajedničke valute Eura, onda se i umirovljenicima crno piše.
U Grčkoj (nije mnogo drugačije bilo niti u Španjolskoj ili Portugalu), ma koliko i tamo političari znaju "trik" sitnim poklonima umirovljenicima navesti ih da glasuju za njih, je već u prvim mjerama štednje žrtvom postala i državna potpora za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Prosvjedi umirovljenika su bili brojni i žestoki jer nije bilo malo obitelji gdje su i nezaposlena djeca i unuci živjeli od te mirovine.
Kako onda i u zemljama sa nižim BDP-om osigurati pristojnu mirovinu već i sadašnjim, da ne spominjemo buduće naraštaje? Situacija je zapravo apsurdna: baš zbog sve manjeg nataliteta se u mnogim obiteljima pojavljuje "obrnuta piramida" gdje postoji mnogo starije rodbine i malo djece - koja će jednog dana i naslijediti čitav taj imutak. Ali tek iznimno će to biti i likvidan imetak od kojeg će se moći plaćati računi i odlaziti u trgovinu. Ali to nije problem kojeg će se riješiti tek potezom nečijeg pera.