Iloksera devastatriks

Glatka, moderna, sofisticirana, haj-tek ispolirana, izrezana, savijena, obrađena (koliko truda, znanja i vještine!), čelična inoks površina napadnuta je inokserom. Čovjeku se stisne srce od tolikog nedostatka mjere, od tolike potrebe da se sve čisto zaprlja, da se sve neokaljano ukalja, da se pljuje i lijepi na sve oko sebe, da se prema javnom odnosi kao prema privatnom…

Iako, mada! Ni stvar sa tim monolitom nije baš najajsnija. Kto se tu, što se tu, da prostiš, umonolitao?

I šta je to, uopšte? Policijski radar, umjetnička skulptura, instalacija u prostoru, sve skupa: nekakav radARS AEVI? Kto je to platio, tkome, da prostiš, tkoliko? Je li to posljednja riječ čovjekolikih urbanista?

Mada, iako! Šta je taj monolitić prema bosmalima koji niču na zemlji svojoj, na baštini tuždi? Da Mak Dizdar sada odluči ustati iz groba, i prošeta gradom, sjetio bi se misli iz svog dnevnika: "Zadatak je ove generacije da odlučno digne glas protiv svakog vandalizma što se zaogrće plaštom humanističkih potreba i stremljenja, a de fakto, praktično, izraz je komercijalnih, merkantilnih i spekulativnih devijacija tog aspekta.

Neznanje o kulturnoj baštini je veliko, potcjenjivanje njeno također, a beskrupuloznosti u njenom uništavanju su evidentne. Srećom, još nije sasvim kasno.

U ulici Skenderija grade se najamne kućerine - neboderi, što zatvaraju pogled na Trebević i blokiraju pitoresknu i skladnu aglomeraciju tog kraja, stvaranu s mjerom i ukusom stoljećima."

Mak je ovo pisao zbog nebodera Gorenje, prije skoro četrdeset godina. Pridružimo mu se u šetnji...

ŠiZ: Kako Vam se sviđaju ovi novi neboderi i kućerine?
Mak: Stah, boga moleći, i zla ne misleći, a ubi me grom.
ŠiZ: Zašto?
Mak: Sad vidjim da lišcem u lišce s` kami nejma razlika između lišca.
ŠiZ: Mislite na ove danas i na komuniste? Ali ovi danas nisu bezbožnici.
Mak: Ako je nepravda Božija volja, tada je moja sudba biti protiv Boga.
ŠiZ: Ali bogumilski je opraštati...
Mak: Ti ak hoš, i ak mož, oprosti im. Ja nit molgu, nit hotju.
ŠiZ: Trebali biste. Drugo je vrijeme. Više je novca u igri. Živi se brže...
Mak: Kuda ijdeš človječe? Zar ti je vetja pamet u noghami no u glavji?!
ŠiZ: Da li vi uvijek odgovarate u epitafima?
Mak: A šta fali epitafima. To je naše kulturno nasljeđe. A ja kad vidim koliko je neznanje o kulturnoj baštini veliko, a beskrupuloznosti u njenom uništavanju evidentne...
ŠiZ: Ne fali epitafima ništa, ali slogani su bolji.
Mak: Kakvi slogani?
ŠiZ: Ovi na bilbordima, koji blokiraju pitoresknu i skladnu aglomeraciju ovog kraja, stvaranu s mjerom i ukusom stoljećima. Nisu trajni ko na stećku, ali više para donose.
Mak: Šta znači ovo "Možda štednja jeste dobar izbor"? "U pravim ste rukama"? "Povjerenje spaja"?
ŠiZ: To su sve plakati banaka... Sve ovo što vidite, sve je to na kredit. Svako svakome duguje. Ljudi posuđuju od sutra, da bi imali danas. A nemaju, jer su plate male, a porezi veliki. Da nema izbora, nezaposleni bi bili skroz besposleni. Srećom pa su izbori svaki čas, te za opštinu, te za kanton, te za federaciju, te za državu.
Mak: Četvorica jednog vode?
ŠiZ: Baš tako.
Mak: Onda se moje pjesme više čitaju, a manje razumiju?
ŠiZ: Moguće je vrlo...
Mak: Pa da ih onda prevedem na ovaj novi jezik:

Odra (nas) čeka

Niko ne zna otkud ona.
Samo znamo da je strano.
Iza mora iza kola
I za sedam i za osam
I još skuplje i još gluplje
Preko štednih i kreditnih
Preko jemca o mjenica
Preko žege preko stege
Preko žiro preko debit
I za devet i za deset
I još skuplje i još jače
Iza dajners iza visa
Gdje žiranti ne pjevaju
Gdje ne znade svoj za svoga
I još huđe i još luđe
Iza uma iza boga
Sve nas jedna odra čeka -
Hipoteka! Duboka je
Sto godina kamata je
Tisuć ljeta revolving jest
O vraćanju i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna
Sto godina i malo je
Ima jedna odra čeka
Sve nas odra bodra čeka
Valja nama preko čeke.