In medias press
11. septembar 2011
Fotografija koja prikazuje jednu baščaršijsku radnju čiji je izlog iznutra izlijepljen listovima Avaza (ili Oslobođenja) simbolično prikazuje ono što novine jesu danas: paravan iza koga se dešava nešto što se zbog novina ne vidi, nešto što će tek kad se novine uklone postati vidljivo i svakoj pameti dostupno. Od novina se ne vidi stvarnost, njihova zadaća je skrivalačka a ne otkrivalačka, važnije je od onog o čemu pišu ono o čemu ne pišu, one su lektira nepismenih, prćija lektora, prljav veš posvađanih tajkuna, u šta je privatizacija prekrojila papirnatu demokratiju.
Zluradost bi zapljeskala nad izvještajima o stalnom padu tiraža (10, 20.000 hiljada dnevno. Oslobođenja, ili Avaza) ali svijet će, kad se sve sabere i oduzme, ostati siromašniji kad jednom internet isključi štamparske mašine i zaustavi rotacije. Na televizoru se ne može guliti krompir, ne može se smotanim internetom spljeskati muha na zidu, ne možeš katodnom cijevi potpaliti vatru, ne možeš u monitor uviti posuđe za selidbu...
Najlon za krečenje je praktičan i košta, a stare novine su džaba, čovjek ima osjećaj da je izigrao glupi kapitalizam u kome sve ima svoju cijenu. Novine su dobre za pod guzicu na utakmici, i za nad glavu kad počne kiša, i nezamjenjive su u sušenju opranih prozora. Štite parket od blata i grubih đonova, i noge od zime u vojničkim čizmama, i kupe vlagu i otčepljavaju zapušene rore, uvrću kosu, dresiraju pse, zabavljaju mačiće... A nije daleko ni ono vrijeme kad su se se pažljivo cijepale u listiće i nosile u nužnik. (Čik iPad-om obrišite guzicu! Ko se ne sjeća Andreasa Sama i njegove lektire!). Dvostruko je zadovoljstvo olakšati tijelo i dušu, koristeći slike ratnih profitera, korumpiranih političara i pobješnjelih vjerodostojnika!
Dva života!
Za razliku od interneta ili televizije, novine imaju dva života. Jedan traje dok se štamparska boja ne osuši i njen smrad ne ispari, drugi počinje nakon što se pretvore u stari papir. Izuzetak su samo stranice sa smrtovnicama. Samo će bešćutne ruke na lica umrlih i nezaboravljenih istresti prašinu iz usisivača i sjemenke iz paprika pečenih za ajvar. Smrt živi u pogledima umrlih. Osim na čitulji preko cijele stranice!
Na njoj živi glupost i taština. Ona bi htjela da se njome mjeri tuga za pokojnicima, a mjeri se samo moć palanačkog duha. Jer šta je motiv ožalošćenog malograđanina, ili ožalošćene firme, da svog favorita učine u smrti nejednakim s drugima, da tuđe mrtve smanje, do nevidljivosti: pranje savjesti, ili pranje para?
I gdje je tu fiškalna država? Zašto se niko u vladi ne sjeti da je "smrt najsigurniji posao" pa ne udari porez na razmetljivce, ako je već u njenoj ćiftinskoj pameti svaka ideja o jednakosti i pravičnosti umrla. (Zašto na bingu uzima 60% pinke od sirotinje, a na posmrtnom kiču ništa? Nije li čaršavli-čitulja luksuz, isto koliko i demirli-vila? U čemu se razlikuju boldirana smrtovnica i blindirani džip? Zašto kvadratni centimetri zaslužuju manje poreske pažnje od konjskih snaga?) Zato što zadaća vlade nije da puni budžet iz resursa kojima se puni tajkunski ćemer. To je njena investicija u novinarstvo koje će njeno djelovanje učiniti neprozirnim.
Gdje je granica između humanosti i profita?
Inače, zašto se jednim prostim zakonom ne bi propisalo da sve smrtovnice moraju biti iste veličine? Kao što su i sve kolijevke u porodilištu jednake?
Zašto u novinama nema rodovnica, ispred smrtovnica? Zašto oradošćene porodice ne dijele svoju sreću kao što dijele svoju tugu? Zar nije i rođenje vijest, koliko i smrt? Zašto se pod jastuk stavlja tajno, a pod sanduk javno?
Zato što novine ne žive od radosti nego od straha! Strahom se vlada; strah pretvara zdrav razum u bolesno neznanje, i to je jedina misija novina danas, od kad je troslojni meki papir zauzeo njihovo mjesto pored šolja za razmišljanje.
Autor: Nenad Veličković
Odg. urednica: Jasmina Rose