Internet ništa ne prašta i ne zaboravlja

Jill Price je spisateljica iz Kalifornije. U svojoj najvažnijoj knjizi ona se bavi samom sobom: "Žena koja ne može zaboravljati". Ona pati od izuzetno preciznog pamćenja. Stalno iznova ona stvari koje su se dogodile u davnoj prošlosti mora iznova proživljavati. Tim svojim sjećanjima ona ne može upravljati. S tom svojom bolešću Jill Price je postala simbol bolesne osobine interneta da ništa ne zaboravlja.

U normalnom životu ljudi zaboravljaju - druge ljude koje su ranije susretali, neke stvari koje su koristili ili događaje koje su doživjeli. Ponekad je to šteta, ponekad je međutim izuzetno zdravo i korisno. Narodna izreka kaže da "vrijeme liječi sve rane" - pritom se misli upravo na tu "iscjeliteljsku" osobinu ljudskog mozga koji zaboravlja i vrlo bolne ili traumatične doživljaje. Dapače, u nekim područjima društvenog života čak vrijedi i pravo na zaborav - tako primjerice u pravosuđu postoji kategorija zastare, jednako kao i pravo da se nakon izvjesnog vremena određena kaznena djela naprosto brišu iz službenih dokumenata koji se vode o nekoj osobi. I krivnja zastarijeva, u zakonskom smislu biva "zaboravljena".

Zabrana zapošljavanja zbog slike na "My-Spaceu"

Pojava i razvoj informacijske tehnologije su to sasvim izokrenuli naglavačke. Gotovo neograničene mogućnosti pohranjivanja podataka koje danas postoje omogućavaju da se svaka informacija negdje sačuva - ništa se ne briše ili baca. U kombinaciji s vrlo brzim, vrlo moćnim i vrlo efikasnim mašinama za pretraživanje koje već i danas postoje to znači bezgranično i neumoljivo sjećanje.

A posljedice su ponekad vrlo ozbiljne i negativne. Jedna od prvih osoba koje su to iskusile bila je još 2006. godine Stacy Snyder. Ona je studirala na sveučilištu gradića Millersville u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji i željela je biti nastavnica u školi. Imala je odlične ocjene i bila je na najboljem putu da ostvari svoj cilj. Sve dok u jednoj socijalnoj mreži nije objavila jednu fotografiju. Radilo se o proslavi "halloweena", Noći vještica. Snyder je na glavi imala gusarski šešir a u ruci jednu plastičnu čašu. Pod sliku je stavila potpis "pijani gusar". Sliku je vidio i dekan sveučilišta, koji je smatrao da tom fotografijom Stacy Snyder "animira mlade na konzumaciju alkohola". Time ona ne može biti primjer mladima i ne može biti nastavnica u školi. Jedan sud je potom tu odluku dekana čak i potvrdio.

Danas je u socijalnu mrežu facebook uključeno više od 800 milijuna ljudi. Oni razmjenjuju fotografije, video-snimke i različite osobne informacije. U međuvremenu širom svijeta rukovodioci personalnih odjela brojnih firmi rutinski prečešljavaju socijalne mreže i koriste te podatke pri odlučivanju o tome hoće li neku osobu zaposliti ili ne. A pritom je činjenica: što više se internet širi u sve pore našeg života, to više podataka o nama dospijeva u World Wide Web - željeli mi to ili ne. I tu ostaju zauvijek.

Kirurg protiv Googlea

To je iskusio i španjolski liječnik Hugo Daniel Guidotti. Prije 20 godina je u novinama "El País" objavljen jedan članak o njemu gdje je riječi bilo o sudskom procesu zbog liječničke greške prilikom jedne plastične operacije. O oslobađajućoj sudskoj presudi list međutim nije pisao. Već je i to razljutilo kirurga. Ali pravi problem je to postalo tek kada je list "El Pais" počeo s digitalizacijom svog arhiva. Od tada naime tražilica Google uvijek taj stari članak izbacuje među prve kada se utipka ime Guidotti. Ovaj liječnik smatra da to šteti njegovom ugledu i poslu, budući da on još uvijek vodi jednu kliniku za plastičnu kirurgiju. Od početka 2011. godine Guidotti se sudski spori s koncernom Google i pokušava izboriti da tražilica izbriše link ka tom tekstu lista "El Pais".

Taj postupak je ponovo pokrenuo raspravu o "pravu na zaboravljanje u internetu". Povjerenica EU-a za pravosuđe Viviane Reding se već duže vrijeme zalaže za to pravo. Za proljeće naredne godine ona je najavila novu smjernicu za zaštitu podataka unutar EU-a. "Mi trebamo pravni okvir za zaštitu podataka koji s jedne strane štiti potrošače, ali istovremeno omogućuje daljnji razvoj i rast digitalne privrede", izjavila je povjerenica u studenom. Kako to međutim postići i oba cilja doista objediniti - to nije objasnila.

Ideje za organiziranje digitalnog zaborava

Pravni aspekti su jedan dio problema s uspostavljanjem prava na digitalno zaboravljanje. Drugi dio se tiče tehničke i društvene organizacije tako nečeg. Dirk Heckmann, profesor za internetsko pravo sa sveučilišta u Passauu, smatra da bi se sve informacije trebale podijeliti na "nevažne" i "osjetljive". Nevažni podaci bi bili tretirani kao i dosada. Kada se međutim radi o senzibilnim informacijama, onda bi osobe kojih se one tiču trebale imati kontrolu nad njima. Pitanje je međutim: tko će i po kojim kriterijima odlučivati koji su podaci senzibilni a koji ne?

U Njemačkoj je ministarstvo unutarnjih poslova u travnju pokrenulo natječaj za najbolji prijedlog za uspostavu "zaborava u internetu" koje bi bilo i pravno i tehnički i društveno izvedivo. Do kraja siječnja se svi mogu natjecati svojim prijedlozima, od učenika i studenata, preko znanstvenika sve do tzv. "običnih ljudi". Dosadašnji prijedlozi idu u rasponu od izrade neke vrste "digitalne gumice za brisanje" sve do uvođenja svojevrsnog "ograničenja roka trajanja" za neke podatke i informacije u cyberspaceu. A neki dosadašnji prijedlozi isprobavaju jedan drugi put, po načelu "bolje spriječiti nego liječiti": oni se zalažu za znatno proširenje i produbljenje informacijske i obrazovne prakse s ciljem da se kod ljudi razvije svijest o opasnostima i rizicima pri neopreznom i nepromišljenom ophođenju s osobnim podacima u internetu.

Autor: Matthias von Hein / Zoran Arbutina

Odgovorna urednica: Zorica Ilić