Istorijska sablast svirepog Nijemca

On je opet tu! Pametnjaković koji je uvijek u pravu. Škrtica i cjepidlaka. Nasilnik i hegemon. Ukratko – ružni Nijemac. Nasljednik hordi u smeđim košuljama koje su jednom opustošile kontinent i donijele milionima ljudi patnju i smrt. Neko vrijeme se ponašao civilizovano ali, evo ga opet. Brutalan, sirov, neobuzdan, a istovremeno beskrajno arogantan. Vođen navodno smeđim idealima, ali tim opasniji. Još uvijek želi da uobliči Evropu po svojoj volji. Nije ga briga što će tako odvesti u ponor svoje komšije, a na kraju i sebe. Nametnuće svoje viđenje svijeta, pa nek košta šta košta. Nijemac koji ovih dana prati stranu štampu i televizijske debate u susjednim zemljama stiče utisak da je prethodne godine proveo u nekoj vrsti blaženog ludila. Godinama je najveći broj Nijemaca gajio iluziju, da je Njemačka, najzad, uspostavila dobre odnose sa komšijama. Odnos, koji ne bi bio u sjenci velikog njemačkog grijeha u periodu od 1933. do 1945. Zemlja je u takav odnos ulagala velike napore. I to iz ubjeđenja. Ali je bila pokretana i čežnjom da postane omiljeni ili čak – kao san svih snova – „normalan“ komšija.

A sada – „Četvrti Rajh“?

Čini se da je taj njemački san ovih dana odsanjan. Učimo da istorija nikada nije zaista prevaziđena. Njena senka je tu, spremna da svakog trenutka zamrači stvarnost.

Njemačka želi da „zgnječi“ Grčku, izjavljuje Nilola-Dipon Enjo, predsjedavajući evroskeptične francuske partije Debout la France. Njemu je jasno do čega će dovesti njemačko držanje – do „Četvrtog Rajha“. Slično misli i Žan-Lik Melanšon, francuski član Evropskog parlamenta i predsjednik stranke Parti Gauche. On kaže doduše da današnja Njemačka ne može da se uporedi sa onom iz Drugog svjetskog rata. „Ali se radi o istom korporativnom duhu, o istoj aroganciji, o istom sljepilu“. Zato Melanšon smatra, da "zagriženost jedne Njemačke upravo razara Evropu“.

Italijanski publicista Aldo Kaculo se barem djelimično slaže sa ovakvom dijagnozom. On je u dnevnom listu Koriere dela sera, napisao da je Njemačka sada ostvarila to što nije mogla u dva svjetska rata – ostvarila je prevlast u Evropi. „Međutim, tu prevlast zemlja ne koristi ni velikodušno ni dalekovido“.

Kritika kapitalizma i pogrde za Njemačku

Suočeni sa ovakvim stavovima Nijemci se pitaju da nisu nešto propustili posljednjih nekoliko godina. Odgovor glasi: Da, jesmo. Potcijenili smo, kao i ostali Evropljani, kulturne posljedice finansijskotehničke odluke, na čije je fatalno dejstvo upozoravao ekonomista Hans-Verner Zin. Radi se o podruštvljavanju dugova godine 2010. Tada su evropske države garantovale i za dugove privatnih banaka, spasivši ih tako od gubitaka.

A sada taj račun ispostavljaju Grčkoj. Drukčije rečeno, Atina se ne suočava sa potraživanjima privatnih kreditora, već sa potraživanjima drugih država. Dakle, sa potraživanjima Njemačke i drugih zemalja. Nisu više banke naspram Grčke već – države. To je trenutak kada se ponovo rodilo razmišljanje po nacionalnim stereotipima. Pošto je Njemačka imala najveća potraživanja prema Grčkoj, odmah je i „ružni Nijemac“ izašao na pozornicu. Preuzeo je ulogu koju je do tada igrao „bankar bez savjesti“. Neprimjetno se kritika kapitalizma pretvorila u psovanje Njemačke.

Istorijske sablasti

Sve to je potstaknuto zastrašujućim odnosom prema novim kreditima, koji su zamjenjivali stare, kako bi se zadržala solventnost zaduženih država. Uslijedio je kredit za kreditom, iz različitih budžeta, kako bi se sačuvao protok novca u finansijskom krvotoku. To je džinovski sistem narastajućih snježnih grudvi kojim se do sada sprečavao kolaps finansijskog sistema.

Posljedica je da sume koje su u opticaju za nas imaju skoro virtuelni karakter, djeluju vještački, nestvarno, kao da su iz nekog drugog svijeta. Zato su sumnje i skepsa njemačkog ministra finansija toliko zasmetali. On nije vjerovao sistemu i ne vjeruje mu. U vremenima kada državni dugovi izgledaju skoro nadrealno, njegova skepsa izgleda mnogim Evropljanima kao sitničarenje. A potom i kao bezdušnost.

Nijemce su drugi u istoriji zaista upoznali kao tvrde. Ali, da li su ti tvrdi pa i svirepi Nijemci ponovo na pomolu? Nije tako. Mnogo tačnije je nešto drugo: Razularena politika zaduživanja povampiruje istorijske sablasti.